Nešto sam izgubila. A svaki je gubitak samo gubitak, zar ne? Tiho, nedvosmisleno nestajanje.
Uglavnom promatram ljude na Fejsu. Pišu o stvarima o kojima znaju malo, hvale se onima o kojima znaju još manje, misle da su zgodni, zabavni, promišljeni, inteligentni.
Danas nam je sestra rekla da prekosutra izlazimo. Obje. Ušla je u sobu nakon doručka i krenula s uobičajenim pospremanjem, a zatim je zastala, kratko nas pogledala i izgovorila:
– Još ste samo sutra tu, ljepotice. Nema više izležavanja. Ne može ni bolest vječno trajati.
Ljeto ga je uvijek podsjećalo na pustoš.
Opet gledam u mobitel, iako sam izašao i neću se vratiti barem dva sata tako da ionako ne mogu ništa raditi. Obukao sam staru zelenu hudicu i donji dio trenirke prije nego su stigli opet nazvati. Gotovo sam izletio kroz ulazna vrata zgrade.