Sjedili smo u vrtu, za dugačkim drvenim stolom. Od sunca nas je štitilo već izblijedjelo narančasto platno koje je stari prije par godina zategnuo između kuće i ograde. Bilo bi dobro da sam mogla postaviti fotoaparat na stalak i okinuti nekoliko fotki da bih nas kasnije, kod kuće, mogla naslikati ovakve, zaustavljene u trenutku poslije ručka, ali nisam imala ni stalak ni fotić ni energije za objašnjavanje što radim.
“Mama, što je ona tamna mrlja na tepihu?” prstom je uprla njezina kći dok je grickala pečeni batak na kauču. “Izgleda kao zgnječena čokolada. E, i baj d vej, tamo viri neka noga.”
Redoviti ciklus plakanja
U vrt ujutro iznosim mrtvu muhu
koja je preminula na prozorskoj dasci.
Nježno je odlažem u travu da ne umre dvaput.
U kući malena mušica kruži iznad te iste prozorske daske,
a ja plačem.
Ona sigurno traži svoju mamu.