Redoviti ciklus plakanja
U vrt ujutro iznosim mrtvu muhu
koja je preminula na prozorskoj dasci.
Nježno je odlažem u travu da ne umre dvaput.
U kući malena mušica kruži iznad te iste prozorske daske,
a ja plačem.
Ona sigurno traži svoju mamu.
Kasnije plačem jer su prošlog tjedna
iz gnijezda na beton ispala dva jaja
i zato što su djeca prerasla prošlogodišnje kupaće.
Moje bebe više nisu bebe, jecam, sve prolazi.
I susjedi se s ulaznih vrata guli slika sveca,
a sigurno je vjerovala da će je štititi vječno.
U kupaonici plačem jer su mi tenisice tijesne
kada mi od vrućine natekne stopalo,
jer sam se udebljala,
jer mi se ne da vježbati,
jer ne bih smjela sladoled,
jer sam pojela sladoled.
U krevetu ridam jer mi se ne da čitati knjigu,
a kakva sam ja to osoba ako ne čitam?
A onda plačem i jer mi se prije par mjeseci razbio tirkizni lak za nokte.
Novi lak stalno zaboravljam izvaditi iz ruksaka,
a stari mi je bio na polici, uvijek dostupan.
Ranije sam se skoro poskliznula u tušu
što me i rasplakalo i uplašilo
jer moglo se dogoditi svašta,
i kako bi moja djeca bez mene?
A sada sam se upravo sjetila još
i da su na filmu koji sam davno gledala
neki ljudi morali eutanazirati nekog psa.
To je tek tužno.
Kada mi kalendar dojavi
“Sutra ti neće krvariti samo duša”,
osjetim olakšanje i pripremim se
na novu rundu ridanja
za dvadeset i osam dana.
“A dotad diši, preživjet ćeš
i muhe, i gnijezda, i djecu, i knjige,
i svece koji vise sa susjedinih vrata.”
U dnevnik zapisujem:
“Danas sam malo plakala,
prošlog je mjeseca bilo gore.”
Slojevi iznad
U pothodniku čitam što je nepoznat netko crnim flomasterom napisao
usred šarenog plakata.
Zaustavljam svoje tijelo u kretanju,
osjećam kretanje oko tijela.
Iznad mene savija se cesta.
Metre i metre teškog asfalta
gnječe automobili, kamioni, tegljači,
a u njima plastika, metal i tapecirung,
poneka torba s hranom, poneki pas,
možda koferi koji dolaze i odlaze,
i uvijek ljudi,
ljudi sami ili u paru ili u grupama,
prevoze svoja tijela kroz vrijeme.
Pored te ceste, kao i pored drugih cesta,
zasađeni su neboderi,
u neboderima naslagani stanovi,
jedan na drugom na trećem,
u svakom stanu još ljudi,
još stvari koje su život,
još kristalnih čaša samo za gledanje,
još kemijskih olovki koje cure po torbi i po prstima,
još traperica u koje više nitko ne stane,
još dugmadi, džepnih nožića, gumica za kosu,
ukrasnih jastučića, konzervi graha,
mliječnih zuba, razglednica, magneta,
knjiga s posvetom i bez,
jedno na drugom na trećem,
teku niz podove, isparavaju kroz stropove,
prelijevaju se preko balkona.
Ni iznad krovova i terasa
nema mira.
Tamo je zvijezdama istočkano nebo,
zakrivljeno tamnoplavo gusto,
čekam da se sruči dok idem malena
ispod ceste i auti i ljudi i stanova,
ispod zvijezda.
Zvjezdano mi nebo ne dopušta udahnuti,
ne mogu udahnuti,
ne mogu disati od toliko svega.
Neka je budala na plakatu
flomasterom našarala:
“Tu sam bio”,
a uopće nije.
Treba sve izgladiti
Izgladit ćemo probleme.
Trljat ćemo ih dlanovima,
Gnječiti šakama,
Spljoštiti valjkom,
Utisnuti duboko u tepih.
Tako.
Onda ćemo preskakivati mrlju
Koju smo stvorili.
Zaobilazit ćemo je i kimati:
“Gotovo je nevidljiva.”
Jedva ćemo je primjećivati
dok komadiće budemo raznosili
na bosim stopalima,
na čarapama,
na potplatima,
po stanu,
po vani.
Onda ćemo se čuditi,
svatko za sebe,
u tišini.
Kako to? Kako to može biti?
Probleme smo
utisnuli
zagurali
rascjepkali
izgladili,
a evo ih opet,
opet leže posvuda.
Iva Bezinović-Haydon
