Promašena terapija
Čekam te. Smiren poput lovca na najplašljiviji plijen. Čekam, pa da svoj pritajeni dah zaustavim kad ugledam tvoj lik, da umjesto plućima zadišem neopisivom radošću zbog tvog pokreta.
Kad se pojaviš, u mašti nekog nevidljivog mene, počne najradosnija igra. Gledam te, uvjeren da je tvoj i onaj nasitniji pokret predstava za mene, da osvajaš prostor jer znaš da te gledam. Onda se iz plašljivog plijena pretvaraš u najstrašniju otrovnicu i onako me pritajenog truješ da bi se bez straha i srama otkrio iz svog skrovišta i na sav glas zagalamio svoju radost zbog tvog pokreta meni u čast.
***
Sapirem sa sebe
zadimljenu noć
na ostavljenim stolicama
stotine priča ostalo je da se klati
tjeram svijet sa sebe
od urlika
umotanih u pokušaj
pristojne riječi
u mraku ostaje
samo uzdah