Od njihova posljednjeg razgovora, onoga pred bazenom, i nekoliko dana koje je proveo sa svojom suprugom, Adam je izbjegavao Kristinu koliko je mogao. Ali to što ju je izbjegavao, ne znači da je nije primjećivao. Protiv svoje volje primijetio bi kako skuplja oči dok se koncentrira na pjesmu, podiže jednu obrvu prije nego otpije žesticu, podigne pogled prema nebu prije nego zakorači na pozornicu, čak i onda kad bi svirali u zatvorenom; primijetio bi način na koji se naslanja na jednu ruku i promatra cestu kojom bi putovali, jedinstvenu lakoću kojom bi od nekoliko jednostavnih akorda napravila pjesmu, vidio bi bol što bi je protresla svaki put kad bi je na hotelskoj recepciji dočekalo pismo – najprije su joj ih donosili, a onda je i sama počela ispitivati osoblje čeka li je novo. Primijetio bi silinu što bi se stvorila između nje i Lukasa čim bi zajedno stali pred mikrofon. Postali bi jedno, nadopunjavali se bez i jedne mane. Nije to mogao podnijeti. Ne zna što ga je smetalo više – njihova bliskost ili sposobnost da tako lako opčine publiku.
A nakon što bi svirka završila, primijetio bi ushićenje s kojim bi napustila pozornicu. Svi bi se sjatili oko nje – muškarci, žene, privlačila ih je poput magneta, vrlo neobično za nekoga s tako malo topline. Možda su je ljudi baš zbog toga toliko voljeli, poput pasa koji uvijek idu onome tko za njih najmanje mari. Možda ju je zato volio i on.
Stresao bi glavom na takve misli. To što on osjeća, to ne može biti ljubav. Zna on dobro što ljubav jest. Imao ju je, imao ju je jako dugo, sve dok nešto drugo nije postalo važnije. Nikada se nije osjećao krivim što je riskirao svoj brak radi ovakvog života. Oboje su pristali na taj rizik i ne može preuzeti svu odgovornost što se nije isplatio. A bio je tako blizu da sve ovo ostavi i vrati joj se. Njegov kraj već se nazirao, dobro je znao kako to izgleda prije nego karijera počne tonuti.
Ali onda se pojavila ona. Pokazala mu je što se sve može. Što sve glazba može. Mogla je biti nova prilika za njega.
Bilo bi tako lako predati joj se. Ali takva žena mogla bi ga koštati glave, znao je to dobro. Poznavao je njenu vrstu. U takve se bilo lako zaljubiti, ali ih je bilo vraški teško voljeti. Bila je puna mraka, vidio je to jasno, bila je puna sjena koje je loše skrivala. Borila se s njima nevješto, trgale su je iznutra i uzimale danak, uzimale bi ga od svih koji bi joj postali bliski. Njoj je trebao oslonac, nekoga tko će bezuvjetno biti uz nju, štititi je od nje same, a sve bez da ikada vrati uslugu. Istina je da nije puno tražila od ljudi oko sebe, ali to ne znači da nije puno i uzimala – a za razliku od njegove Jasmin, jako je malo davala. Ipak, i to malo bilo je dragocjeno; kao i za većinu rijetkosti na ovome svijetu, ljudi su bili spremni platiti najveću cijenu za to. Je li bio spreman i on? Je li spreman na samoću što će mu donijeti ljubav prema njoj?
Bilo bi mu tako lako kloniti je se. Samo kad bi je prestao primjećivati.
U jednom je imala pravo. Ne bi mogli biti samo prijatelji. Mogli su se ili kloniti jedno drugog ili se jedno drugome posve predati. Za njih nije bilo sredine. Bili su vatra koja se mogla gasiti samo vatrom.
Mogao se držati podalje od nje samo kad se držao podalje od sebe. U suprotnom je morao odolijevati napasti da je otrgne od svih tih ljudi kojima se okruživala, od muškaraca kojima se davala, od narkotika u kojima se utapala, a pravo na to nije imao nitko, najmanje on. Samo je jednom tako nešto učinio, ali ne zato da spasi nju, nego onoga na koga se namjerila.
Primijetio je kako je pogledala dečka iz tehničke prije nego se te večeri popela na pozornicu. Pogledala ga je, nasmiješila se, nešto rekla Valeriji niti ne skidajući pogled s njega.
Dečko je imao devetnaest godina i ovo mu je bila prva turneja. Bio je ovdje s ocem, jednim od tehničara za svjetlo i jedini posao maloga bilo je pomagati tovariti opremu i namještati pozornicu. Posao je obavljao bez pola muke. U srednjoj školi bio je sportaš, bio je visok i snažan, ali bio je mlad, jako mlad, toliko da su ga svi zvali upravo tako – Dečko.
I Kristina ga je tako zvala. Nakon što je te večeri sišla s pozornice, povukla dim i otpila malo pive, rekla je: “Dečko, večeras ideš s nama!”
Njemu su se oči zacaklile, čekao je svoju priliku otkako je pomogao postaviti prvu pozornicu i napokon mu se pružala.
Cijelu je večer držala Dečka blizu sebe. Vidio je način na koji ga je gledala, kako mu se obraćala i doticala ga. Nikako nije bio ono što je inače birala, bio je previše plah i morala je biti pažljiva da ga ne preplaši. Muškarci tu igru dobro znaju i ona ju je igrala baš kako treba.
Kad je vidjela da je dečko spreman, da se opušta, da je gleda kao djevojku koju želi, a ne kao onu za koju radi, izvela ga je iz hotelskog bara, gdje su svi zajedno došli nakon svirke. Došetala je s njim do vanjskog bazena, skinula se iz haljine i skočila u već hladnu vodu. Skočio je i on s njom, ni trenutka se ne premišljajući. Otplivala je u neosvijetljeni dio bazena, u tamu, naslonila se na rub, podigla laktovima na hladan kamen i čekala. Kad joj je mladić došao blizu, kad je došao trenutak da ga napokon ulovi, Adam se pojavio iznad njih. Zgrabio ju je za zapešće i u jednom potezu izvukao iz vode. Nije se ni snašla, a već ju je vukao od tamo. Pokušala mu se istrgnuti iz stiska, ali bio je prejak. U nekoliko ju je koraka odvukao u sjenu iza male drvene kućice za presvlačenje, dalje od Dečkova pogleda, i grubo je odgurnuo uza zid.
“Što to radiš?”, upitao je s većom žestinom nego što je planirao.
Gledala ga je oštro, nije mogla ispustiti suvislu riječ iz sebe.
“Klinac nije ni izašao iz puberteta!”, siknuo je. “Kako se to ponašaš?”
“Ni ona tvoja ženskica nema više”, odvratila mu je hladno i
onda se nacerila.
“Dečko radi za tebe. Stvarno želiš da bude beskoristan ostatak
turneje?”
Gledala ga je prkosno, nije mogao zanemariti žar u njenim očima. Smiješila se poput đavla s namjerom: neodoljivom, uzbudljivom i zasigurno smrtonosnom namjerom. Samo zbog toga bi mogao iz tih stopa navaliti na nju, baš kako je i ona navaljivala na svoje muškarce – mogao bi je proždrijeti usnama, zubima i prstima, uzimati je dok netko od njih ne zaplače od užitka i ne zamoli za milost.
Umjesto toga, pustio joj je zapešće i odmaknuo se korak. Još jednom ju je cijelu odmjerio, tako mokru, golu, gaćica i grudnjaka pripijenih uz tijelo, na prohladnom noćnom zraku od kojeg joj je koža bridjela. Počela je drhtati. Ako misli otići, morat će to učiniti odmah.
Zato je to i učinio. Okrenuo se i otišao.
Prevalio je razdaljinu oko bazena u žustrim koracima i ušao u bar. Uzeo je prvo piće koje se stvorilo pred njim, jer da bi mogao zaista otići, morao je prestati biti prisutan. Svaki dan. Svaki tren.
Vlatka Basioli
Ulomak iz romana Majka Distorzija, proVerBa, Zagreb, 2020.
Vlatka Basioli rođena je 1985. godine u Zadru. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu magistrirala je južnoslavenske jezike i književnost i fonetiku. Počela je pisati u srednjoj školi, a prve priče objavljivati za vrijeme studiranja. Od 2012. godine članica je zadarske književne udruge ZaPis. Nakon diplome radila je na nekoliko web-portala. 2017. godine postala je suosnivačica i glavna urednica portala Književnost.hr, a 2018. otvorila vlastiti obrt za promidžbu Proverba, koji je postao i izdavačka kuća. Upravo je on bio nakladnik njenog prvog romana Majka Distorzija, izdanog 2020. godine. Iste godine njene kratke priče objavljene su u zbirkama priča “Samo se ti sjećaj”, Marsonicu 17. i Sferakonskoj zbirci Solar(n)i.
