Metalni zveket ključa u vratima sobe br. 7 bolno je zacvilio kroz moju lubanju i izbrisao nepodnošljivu tišinu uskog hodnika intenzivnog odjela psihijatrijske bolnice.
– Slobodno uđite. Očekuje Vas. – izgovorio je mršavi medicinski tehničar i pogledom pokušao ohrabriti moje korake.
Zahvalila sam mu se prigušenim glasom iz kojeg je kiptjela panika i ušla u sobu ne osjećajući tlo pod nogama. Vrata su se iza mene naglo zatvorila, a metalni ključ se još jednom okrenuo u bravi i jezivo zastenjao. Ostala sam zatvorena u dvokrevetnoj bolničkoj sobi.
Djevojka kratko ošišane kose sjedila je na rubu svog kreveta i nježno njihala ramenima. Ruke je držala skupljene kao da na njima leži nevidljivo dijete i čim me je ugledala, trgnula se iz svoje uspavanke. Blještavilo električne rasvjete naglašavalo je prazninu očiju koje su me promatrale. Brzo je navukla dugačke rukave svoje pidžame sve do vrhova prstiju, ali ožiljci na njenim podlakticama već su mi odali tajnu. Samoozlijeđivanje. Dugačka brazda urezana žiletom na mom lijevom bedru se užarila i poželjela sam pobjeći, ali nisam imala kamo. Nikome nisam priznala da sam oštricom šarala po svojoj koži. Čak ni Igor ne zna istinu. Svaki put kad bi me netko pitao što mi se dogodilo, izmislila bih neku dječju dogodovštinu i okrivila nespretno penjanje na drvo jabuke u bakinom dvorištu ili nesmotrenu vožnju biciklom po naselju za ožiljak od mog tajnog adolescentskog nesuicidalnog poremećaja. Učinila sam to samo jednom, one večeri kad je mama prvi put završila na žurnoj hospitalizaciji, i trajno obilježila svoje, tada trinaestogodišnje, tijelo tugom. Ne znam kako, ali s vremenom je taj ožiljak postao opipljivi dokaz moje hrabrosti i sad se pitam što bi se dogodilo da sam nastavila bilježiti povijest njene bolesti na svom tijelu. Prostora za zarezivanje odavno bi mi nestalo i možda bih, umjesto ove djevojke, moje vršnjakinje, sjedila u sobi bez ogledala i uspavljivala nevidljivu djevojčicu na svojim rukama. Ali tko bi onda mami donosio vlažne maramice, banane i čisto rublje u bolnicu? Tko bi se pobrinuo da redovito uzima antidepresive, antipsihotike i anksiolitike? Tko bi ju volio?
Nakon dijagnoze prestala je biti zaposlena samohrana majka, a na njeno mjesto uskočila je žena u kućnom ogrtaču koja danima ne izlazi van iz kuće. Svijet joj je postao prevelik i opasan. Bila je izbjeglica iz društva bez suosjećanja. Kad sam bila mlađa zamišljala sam kako nam brojni ljudi dolaze u posjet noseći utjehu i kolače, kako me nježno tapšu po ramenima i pružaju nam pomoć oko svih naših potreba i želja. Ali nijedan mamin povratak iz bolnice nije bio ukrašen buketima cvijeća. Nije bilo telefonskih poziva i poruka ohrabrenja i nismo imale gustu mrežu obiteljskih članova i prijatelja koja nas može uhvatiti, ako padnemo. Prizori iz moje dječje mašte nisu obuhvaćali pacijente otpuštene iz psihijatrijske ustanove i jedino je stara susjeda Vesna, niska i široka žena, udovica bez djece, kucala na naša vrata. Povremeno nam je donosila hranu i rado pomagala oko kućanskih poslova. Čak me je naučila kako koristiti perilicu za rublje. Bez nje, moji srednjoškolski dani bili bi bezbojni i gorki. Umjesto tajnog dnevnika i odlazaka u kino, vodila sam evidenciju maminih simptoma i naručivala lijekove u apoteci, ali kad bi teta Vesna došla i skuhala nam čaj, sjela bih pokraj nje i otpila gutljaj tople tekućine. Tada bi svakodnevna noćna mora u trenu nestala i mogla sam ugledati snove o svojoj budućnosti. Kad je umrla, izgubila sam mnogo više od kuhanog obroka i kućne pomoćnice. Izgubila sam jedinu osobu s kojom sam mogla razgovarati o svojim problemima i te jeseni, kad sam upisala fakultet, bila sam zatrpana lišćem usamljenosti, ali mama je bila dobro. Radila je honorarno kao pomoćni kuhar, čitala knjige i svakog dana išla u šetnju parkom. Jedno kratko vrijeme bile smo majka i dijete. Njena bolest je mirovala, nas dvije smo se iznova upoznavale, ali naša kućna sreća naglo je nestala. Jednog dana došla sam kući s predavanja i zatekla ju kako čisti kuhinju. Bila je pomalo euforična, ali nisam tome pridavala nikakvu važnost, sve dok nisam otvorila vrata hladnjaka i na staklenim policama ugledala uredno složene knjige. Njena bolest opet je opustošila naše gnijezdo. Njena bolest. Uopće ne znam ni kako se zove. Duševna, psihička ili mentalna bolest? Je li izvor njenih tegoba krhka duša ili se poremećaj razvio u najtamnijem kutu njene psihe? Ili kemijska neravnoteža njenog mozga uzrokuje stanja psihoze i iluzije?
Sve je počelo s depresijom kad je navršila trideset godina. Mjesescima su se epizode bespomoćnosti i beznađa izmjenjivale s maničnom euforijom i napadima panike. Nakon tog turbulentnog perioda i prvih doktorskih konzultacija, njeno stanje se smirilo, ali to je bio samo kratak predah. Iduće godine njene panične misli su se pretvorile u paranoične i bacile ju s ruba pameti u bezdan deluzija i halucinacija. U tu mješavinu simptoma valja dodati i suicidalne tendencije, točnom brojkom, tri pokušaja samoubojstva i nekoliko različitih dijagnoza. Ova posljednja, paranoidna shizofrenija, zabilježena je u njen medicinski karton prije pet godina i od tada se nije mijenjala. Jedino su se nazivi lijekova promijenili, ali ni jedan od njih nije uklonio izvor njene patnje. Tankom farmaceutskom koprenom prikrili su stanje njenog uma, duha i tijela i umjesto izlječenja, donijeli nepoželjne nuspojave i postali sredstvo kojim si može nauditi. Prije dva tjedna progutala je dvadesetak žućkastih tableta i sad leži ovdje. Na bijelom bolničkom krevetu u bijeloj bolničkoj sobi. Okidač su bile vijesti iz Kine i nekakva virusna upala pluća. I to je ono što me najviše izluđuje. Nema nikakvog pravila. Neprestano se vrti u spirali straha i nade. Nešto što joj je jednom činilo ugodu, drugi put će biti razlog hospitalizacije. Vijesti s televizije ukrast će joj miran san, nekadašnja radost postat će pakao uspomena ili će se neka fantomska prijetnja ušetati u svakodnevicu i izbrisati sve mrvice sreće koje je pažljivo skupljala. Kad bih mogla izabrati naziv njene bolesti, nazvala bih ju Neizvjesnost. Zbog nepredvidivog tijeka bolesti nemam se za što usidriti i ne znam kada će i kakva strašna neman izviriti iz naizgled mirnog mora. Nemam svjetionik.
– Dođi, sjedni pokraj mene. – mama je pročitala moje izbezumljene misli.
Njen krevet je smješten uz prozor i iako je prozorsko staklo zaštićeno rešetkastom pregradom, kroz njega se može vidjeti srebrna kora breze i uređeno šetalište ispred bolnice. Mala radost. Kao Igorovi veganski muffini. Osmjehnula sam se mami koja je ležala naslonjena na visoko podignutom uzglavlju kreveta. Ne sjećam se kad sam ju zadnji put vidjela tako mirnu i zadovoljnu. Sjela sam na plastičnu stolicu ispred nje, a djevojka na susjednom krevetu se ispružila i okrenula nam leđa.
Mamu je sve zanimalo. Jesam li položila pismeni dio iz vozačkog ispita, kakvo je vrijeme i jesu li stigle knjige koje je naručila, kako se naš mačak oporavlja od jučerašnje kastracije i jesam li joj donijela male ručnike za lice i novu pidžamu. Svako njeno pitanje utažila sam iscrpnim odgovorom. Izgledala je dobro, bila je vedra i racionalna i bila sam uvjerena da nova terapija uspješno djeluje, ali nešto u načinu kako je govorila me je zabrinjavalo. Povremeno bi ušutjela i netremice gledala u svoja stopala, ozbiljnog i ukočenog lica, a zatim bi bezbrižno nastavila govoriti o bolničkoj hrani i terapijskom razgovoru s doktorom. Nakon nekoliko trenutaka opet bi zastala i zabuljila se u ispružene noge, a meni se činilo kao da je tamni prijeteći oblak iznenada prekrio sunčevu svjetlost. Pitala sam ju nekoliko puta o čemu razmišlja, ali bi samo odmahnula glavom i nastavila me ispitivati o mačkovom veterinaru. Odgovorila mi je tek kad se vrijeme posjeta bližilo kraju. Naglo se uspravila se na ležaju i uozbiljila.
– Razmišljam o lopovima. – odvažno je izgovorila.
– O lopovima? – oprezno sam upitala.
– Ljudi kradu iz različitih razloga. Patnja i neimaština natjeraju dobre ljude da čine loša djela. Isto je i s ponosom. Ljudi misle da zaslužuju imati više nego što imaju, pa onda kradu sreću od drugih.
Iako je zvučala razumno, uplašila sam se. Pomislila sam da je to još jedna u nizu njenih grandioznih epizoda u kojoj ima ulogu lude proročice ili šamanice bez plemena, ali ono što je izgovorila nakon toga je prilijepilo moj, ionako prazni, želudac za kralježnicu.
– Znaš, tvoj tata je bio lopov.
Nikad mi nije govorila o njemu. Znala sam samo kako se zove i da su se upoznali kad je bila maturantica.
– Ukrao mi je mladost, ali to sam mu oprostila, jer sam dobila tebe. Njegova laž me još uvijek boli. Nije mi rekao da ima zaručnicu. – nagnula se prema meni i kažiprstom me dozvala bliže – Ova cura je isto lopov i lažov. Uzela je moje plave papuče i tvrdi da su njene.
Šaptala je i neprestano pogledavala prema djevojci s kratkom kosom, a ja sam opet poželjela pobjeći. Mamin glas me zaustavio.
– Nitko ju nije posjetio otkako je ovdje. – tiho je dodala i pogledala prema svojim papučama ispod tuđeg kreveta.
U tom trenu ključ je zastenjao u bravi i ugledale smo onog istog bolničara s ljubaznim zelenim očima, a ja sam odlučila Igoru reći istinu o svom ožiljku. Ako me poslije toga zagrli, znat ću da naša ljubav nije iluzija.
– Izvolite, gospođice. Broj 39. Hoćete li probati? – upita me prodavačica okruglog lica u trgovini obućom.
– Ne treba, hvala. Papuče su za moju mamu.
Viktorija Majačić
Viktorija Majačić rođena 1980. godine i od osnovnoškolskih dana pronalazi razonodu i utjehu u pisanju i čitanju. Živi u Županji i kolumnistica je na lokalnom portalu zupanjac.net. Tekstovi su joj objavljeni u časopisu za feminističku teoriju i umjetnost „Bona“, kreativnom online magazinu „Fenomenalno“, web-stranici Hrvatski Glas Berlin i u međunarodnoj zbirci „Pišem pismo sebi, djetetu“ nastaloj kao rezultat natječaja Društva „Kvaka“ (Velika Gorica, 2021.). Vjeruje u ljude.
