Valentina Mavretić: Volonter

1. dio: VERA

Vera je stajala i razmišljala kako bi željela da joj jednog dana podignu spomenik.

Jedan mali, ne mora biti na nekome prometnom mjestu.

Može biti i u kvartu koji nitko ne voli, u kojem je ona odrastala.

Čak može i sam stajati usred šume. Ne mora ga napraviti neki poznati umjetnik, može i neki student ili studentica kiparstva.

Zamišljala je svoje crte lica u mramoru i kako se tako napokon ne bi vidjele sivo-smeđe pjegice koje joj smetaju odmalena. Odmarala ju je pomisao na vlastito biće u kamenom obliku. Trbuh bi joj prestao biti stisnut kao kugla i počela bi disati pritom ne osjećajući grč nervoze u želudcu. Šutnju, glasnu iznutra, prekinuo je mladenački zvonki glas jednog od staraca. Zvučao je kao dijete prije nego počne mutirati. Vera, vode. Ne želim da smrt dođe po mene zbog tako glupa razloga kao što je žeđ. Uzdahnula je, ugasila cigaretu i krenula po stakleni vrč koji se svakog dana sterilizira u perilici posuđa na visokim temperaturama. Inače bi taj kristalni vrč postao mutan od kamenca, toga neobičnog prirodnog materijala. Taj starac nije joj bio u rodu, nije joj bio prijatelj. To je bio njezin klijent, istovremeno i zaposlenik, kako je ona sebi zamišljala ujutro kad bi pisala u svoj planer. Kad će više umrijeti, pomislila je. Ali nažalost, sjetila se, to bi značilo da će na njegovo mjesto doći novi i onda bi sve opet krenulo ispočetka. Razmišljala je zauvijek ih napustiti, ali nije imala srca iznevjeriti tu grupu staraca. Većina ju je voljela i mislili su naivno poput odraslih ljudi (jer djeca nikad nisu naivna) da je najbolja zaposlenica Doma za umirovljenike. Bila im je kao unuka koju nikad nisu imali ili kao bolja unuka kakvu su željeli imati. Nisu mogli znati da ona sama nikad nije željela biti takva kakva jest. Nakon smrti bake, svoje skrbnice, Vera je odlučila volontirati u domu jer je na taj način mogla opet biti okružena ljudima na kakve je navikla. Nije se znala ponašati u društvu svojih vršnjaka. Govorili su joj da je starmala. Ona bi ih pitala, tko vas je kod kuće naučio taj izraz, tko vas je tako naučio govoriti drugoj osobi, recite. Smijali su joj se do suza. Vera nikada nije plakala. Držala se kao da joj nitko ništa ne znači i nadala da će kad-tad oni naći neku novu žrtvu. Čak je i sama pokušala skrenuti pozornost na nekoga drugog, pa je rekla blizancima koji su išli s njom u razred: ja nikad ne bih željela roditi blizance, uvijek je jedan gluplji od drugog. Vera je odlučila biti djevojčica čak i kad je već odavno završila s pubertetom. Izvolite, hvala lijepa, ne hvala, ma dajte nemojte molim vas nije potrebno, zahvaljujem, da. Dječje kratki zubi izgledali su kao da su još uvijek mliječni, a zbog kratke kose činila se još mlađom. Nije se šminkala i najčešće je nosila roza boju. Kad bi kupovala dugačke tanke cigarete, istovremeno s novcem vadila bi odmah i svoju osobnu, jer joj nitko nije vjerovao da ima više od osamnaest godina. Moja beba, zvao ju je od milja njezin prvi dečko. Bila je niža od njega gotovo četrdeset centimetara, ali razlika u visini nije im smetala. Prekinuli su kad se Vera smrtno zaljubila u šefa Doma za starije, Tea. Zbog njega je osjećala toplinu u kostima i rebrima. Između nje i njega nije bila neka visinska razlika, a jedina je bila u tome što on upće nije ni znao je li zaljubljen u Veru.

2. dio: Miha

Prepričala mi je cijeli svoj život prošlog tjedna u jedanaest navečer kad se cijela stvar otela kontroli.

Prvi ju je prozvao moj kolega s posla.

Kaže da nikad nije vidio Veru ondje, a to je dom za starije u kojem živi njegov djed. Upitao sam ga kad je zadnji put bio kod djeda. Onda je ušutio.

Ja sam je isprva branio i tražio opravdanja – pa postoji više domova s istim nazivom. Nije mi to bilo uopće čudno. Međutim, u redakciju je pristizalo sve više i više pritužbi protiv Vere.

Naposlijetku je eskaliralo kad su me zvali iz Doma za starije i rekli kako Vera doista nikad nije bila njihova zaposlenica. Pitao sam ih jesu li je možda vodili kao volonterku, bez plaće. Odgovorili su negativno i prekinuli poziv. Jedino mi je logično bilo nazvati je i intervjuirati. Čudilo me zašto su ljudi takvi prema njoj, a samo je javno tražila novac za operaciju svog štićenika u domu.

Naš je razgovor potrajao pet sati, ona nije prestajala pričati. Nizala je rečenicu za rečenicom, petsto slova u minuti, slušao sam je bez daha. Zvučala mi je kao poziv upomoć. Osim toga, zbilja je i tražila moju pomoć. Osjećala je strah, čitala je komentare ljudi ispod članka koji je glasio “Lažna volonterka vara ljude” u kojem je bilo potanko objašnjeno kako Vera nikada u životu nije volontirala i kako laže i izmišlja da skuplja novce za starca. Komentari su zračili bijesom: kako može, okaljala nam je čast, mi volonteri smo zgroženi, ugrožen nam je ugled i čast, prekršena je volonterska zakletva, sramota cura ima godina k’o ja, koja glupača, kradljivica bez morala, ja sam joj susjed, manijakuša hahaha, dobit će ona što zaslužuje, nek se ne vraća u kvart.

Očekivano, Vera je bila izbezumljena. Popila je tabletu protiv mučnine, to je bilo jedino što je imala u kući. 

Nisam to više mogao slušati, ujutro sam odlučio napisati novi članak i reći ljudima da nisu normalni što pišu takve gadosti. Ali tada sam se prepao da sam isti kao oni i da ih ja osuđujem na jednak način na koji oni osuđuju nju, a možda me i oni samo zovu upomoć. Ujutro sam prvi došao u redakciju, spreman dalje istraživati njezin slučaj i odlučiti o daljnjim koracima.

U čekaonici je bila ona, odmah mi je obznanila kako je imala osjećaj da je netko prati dok je išla ovamo. Rekao sam joj da je razumijem, ali da je najbolje da popriča s nekim stručnim.

Nasmijala se ironično i rekla da nema s kime popričati, jer joj više nitko ništa ne vjeruje, uključujući bivše kolege s fakulteta. Osim mene.

Osjećao sam se jadno što sam i sam sumnjao u cijelu priču i sve činjenice koje su išle protiv nje.

Međutim, pred njom sam se pravio kao da sve imam pod kontrolom i kako joj vjerujem.

Morao sam je pitati zašto je to napravila.

Odgovorila mi je vrlo jednostavno: čitav sam život radila sve za druge, pomagala im, donirala krv. Sada je meni potrebna pomoć i ja ne znam za drukčiji način od ovoga. Ljudi stalno preko interneta skupljaju novac, mislila sam da ću i ja uspjeti, da samo trebam napisati neku tužnu priču i svi će mi povjerovati. Nisam mislila da ću prikupiti puno novca, možda par stotina kuna, to bi bilo dovoljno. Međutim, brzo sam prikupila deset tisuća i to je jedini problem, ljudi su ljuti na mene, ljuti su što sam toliko zaradila. A ja sam samo htjela dvjesto kuna da odem nekamo sama, napravim frizuru možda. Uostalom, ta priča nije toliko izmišljena, znaš.

Kad sam je napokon pitao gdje je točno volontirala, rekla mi je da je ona volonterski pomagala svojoj baki i djedu dok su bili stari. Nisu trebali ići u dom jer je ona brinula o njima. Ona je tada imala deset godina. Obećao sam joj da ću sjesti za laptop i napisati njezinu stranu priče, zaslužuje dobiti svoj glas. Rekla je da je to jedino što me moli i da mi zahvaljuje na pomoći, premda se ne poznajemo otprije i pomažem joj samo zbog svoje dobre volje, ni zbog čega drugog. Volonterski.

Na leđima joj je bio ruksak čiji me oblik podsjetio na školske torbe.

3. dio: Vera

Kad je Vera izišla iz redakcije, nije bila sama na ulici. Učinilo joj se da čuje korake. Stala je, zanijemjela. Ukipila se i čekala. Nadala se da je iza nje Teo iako je znala da je on upravo na poslovnom putu, na konferenciji o srčanim bolesnicima iznad 90 godina.

Kad je čula glas koji izgovara njezino ime odmah je prepoznala Mihu.

,,Vidiš da nisam umislila da me netko prati”, ironično mu je rekla. Pitao se zašto je toliko bezobrazna prema njemu, kad je on jedina osoba na svijetu koja joj pokušava pomoći.

,,Ne, nego sam shvatio da nisi rekla gdje živiš niti si ostavila broj telefona”, sumnjičavo je Miha rekao.

,,Misliš da bih tako što rekla jednom strancu?”

Nekoliko trenutaka gledali su se u u oči, Miha se trudio ne spustiti pogled.

Hodali su u tišini, mrak je bio oko njih, a i u njima. Došli su do novogradnje koja je imala led svjetla na neprimjerenim mjestima – na stupićima, zidovima garaže. Iako nova, zgrada je bila neukusno uređena. Smještena je bila na brdu, a u blizini se nalazilo i groblje. Zbog tog je pogleda na mrtvačke spomenike sigurno kvadratni metar bio jeftiniji, pomislio je Miha.

,,Dobro, reći ću ti sve.” Vera je otvorila vrata svojeg stana na drugom katu. Bio je to stan od četrdesetak kvadrata, sve je izgledalo jako uredno iako namještaja skoro da i nije bilo.

Vera mu je rekla: ,,Sam si uzmi vodu. Kad sam prestala raditi u domu za starije, odlučila sam da više nikada nikomu neću dodati čašu vode ili bilo što drugo. Uostalom, ti si mlad, imaš noge i ruke, sam si uzmi što god želiš.”

Miha je zahvalio. Dok je govorila, glas joj je odjekivao praznim prostorom. Kad bi tu stavila barem neki tepih ili sliku, to bi utišalo zvukove.

,,Možda si već sam skužio, lagala sam da nisam radila ondje. Ali, bila sam se spetljala s ravnateljem doma, a kad se to pročulo, dobila sam otkaz, a on mi je poklonio ovaj stan. Tko bi rekao da svi oni starci oko nas imaju tako dobar sluh. Dobar je ovo plejs. Inače ga iznajmljuje drugim ljudima, jer je zajedno s bratom poduzetnikom kupio i uredio ovu zgradu. Dogovorili smo se da neću nikome pričati da smo bili u vezi jer mu to nije dobro za ugled, on je dosta stariji od mene, ima već dvije bivše žene, jednu sadašnju i bavi se politikom u slobodno vrijeme, a ja izgledam kao maloljetnica.”

,,Vera, mene zapravo ne zanima prava istina. Mislim da samo moramo napisati dobar članak u kojem će ljudi početi sažalijevati tebe i pokušati te razumjeti zbog te laži i cirkusa koji je nastao. Ako napišemo da živiš u super stanu i da zapravo nemaš nekih prevelikih financijskih problema, ljudi će te mrziti.”

,,Nisam ni mislila da pišeš ovo što sam ti rekla o sebi i Teu. Stavi samo da sam iz siromašne obitelji i da sam ostala siroče kad mi je baka umrla.” Vera je ustala i preko majice obukla hudicu s kapuljačom.

 ,,Mi smo zapravo slični, ti i ja. Ja sam pisala tužnu priču da izmamim novce, a i ti pišeš tužne priče kako bi opravdao svoju plaću.”

Mihael je zastao. Na neki djetinjasti način, Vera je naglas izgovorila ono zbog čega se on brinuo godinama.

,,Ja ne pišem samo tužne priče, pišem istinite priče… kojih često ima više od sretnih.”

Vera se nasmijala i otkrila svoje nepravilne zube.

,,Dobro, ako ne želiš da ti pomognem, idem ja.” Miha je ustao. Osjećao se bezvoljno jer je i njemu bilo već preko glave pisanja o tragičnim događajima, prijevarama, krađama, ubojstvima. Sjetio se jedne kolegice novinarke kada je prvi put došla na obalu rijeke napisati članak o pronađenu tijelu. Bila je odjevena u lijepo odijelo iste boje kao i njezine štikle po kojima je povraćala kada je ugledala otvorenu mrtvačku vreću, položenu na kamenje riječne plaže na kojoj inače vikendima sjedi s prijateljicama i priča o dečkima. I njemu se dizao želudac, ali nije smio povratiti jer bi onda ispao manje muškarac pred drugim muškim kolegama.

Vera ga nije planirala spriječiti u odlasku, ali ipak je to napravila, protiv svoje volje.

,,Ako odeš sada, ja ću se ubiti.”

Tako je znala prijetiti i Teu. Isprva ga je uspijevala na taj način vezati uz sebe, ali poslije ni to nije više pomagalo.

4. dio: MIHA

Novi članak opet je izazvao ono najgore u ljudima. Nisu pokazali nimalo suosjećanja. Komentari su ponovno bili teški za čitanje, čak i meni. “Glupača mala, misli da to što je imala teško odrastanje znači da treba lagati i krasti.”

Saznao sam iz policijskog izvještaja da je na dan samoubojstva otišla u dom za starije. Pretpostavljam da je na porti tražila Tea. On se nije htio ni vidjeti s njom, lagali su joj. Zamišljam da ju je u tišini gledao kroz zavjese dok je izlazila iz doma.

Počinila je samoubojstvo u stanu koji joj je dao u zamjenu za šutnju. Na polaganje urne došlo je mnogo tihih ljudi. Bila je to stvarno istina, vidio sam da je na nadgrobnom spomeniku pisalo njezino ime pokraj godine rođenja i smrti.

Za razliku od sprovoda, vijest o njezinoj smrti bila je popraćena brojnim komentarima. Ljudi su pokazali drugo lice. Napokon. Bili su ganuti, tužni. Neki čak i ljutiti što se na jadnu djevojku digla takva hajka. Bio sam sretan što je napokon Vera dobila malo suosjećanja, ali onda su počeli okrivljavati i nas, novinare. Komentara je bilo na tisuće, nisam ih stizao sve ni pročitati. Lešinari, strvinari. Na kraju sam se izlogirao iz svoga korisničkog računa i otvorio novi, anonimni. Napisao sam kako nisu novinari krivi što prenose činjenice i stao sam u obranu samoga sebe i svih kolegica i kolega. Moj komentar lajkalo je pedesetak različitih ljudi.

Nakon toga ugasio sam laptop, obukao vjetrovku i otišao trčati, kao da nemam ni jedne brige na pameti. Bježanje od problema nikada nisam prakticirao u poslovnom životu, ali zato jesam u privatnom. Dok sam trčao, ugledao sam upaljena svjetla u novogradnji u kojoj je Vera živjela. Na trenutak je izgledalo kao da je vrijeme stalo, svjetlo je zatreperilo kao da je ona još uvijek tamo. Počeo mi se dizati želudac, vjerojatno od stresa pomiješana s tabletama za smirenje. Pogledao sam oko sebe, nije bilo nikoga. Onda sam stao i povraćao u grmlje pokraj zgrade.

Valentina Mavretić
Iz zbirke Ljuljačka, Oceanmore, 2024.