Jutarnje postrojavanje i dizanje zastave upravo završavaju. Šarene svjetlo-tamno plave uniforme užurbano se kreću po palubi. Nekolike mrlje silaze na pontu i otpuštaju strujne kablove. Dižu se bove. Nekoliko pari ruku čuvaju brod na sigurnom odstojanju od obale.
Razmotavaju se konopi koji drže pomoćni čamac postavljen bočno. Brod sporo mili naprijed. Konopi koji ga vežu za obalu se skidaju sa jednih i vežu za susjedne kotve dok vratanca izlaza s broda nisu centrirana u odnosu na Pine. Ruke se razmiču.
Kažu da se na Školskome brodu Jadran školovalo sve mornaričkih kadrova nekadašnjih Jugoslavija od sredine tridesetih godina prošloga vijeka, kada je uronjen u luku Hamburg, naovamo. Nakon usitnjavanja naših svjetova, on je ostao na vezu u Crnoj Gori, iako bi još poneko imao šta reći o tome.
***
Pitam se da li je Stric Mošo bio onaj koji u nekolike koraka ustrči do koša velejarbola od 39,1 metara ili se, kao dijete krša i kamenjara, držao bliže palubi? A mogu da ga zamislim – onako okretnog i vrletnog – u tom trku prema oblacima, kontra svakoj sili gravitacije, kao u bestežinskom prostoru svemira u kojem vladaju samo njegove brzina i vještina. Brao je i posljednju modru maslinu sa najviše i najtanje grane, uspinjao se na traktor i prihvatao i slagao bale sijena u visoke tornjeve, pa ustrčavao i spuštao se po njem’ dok ne bi ispleo mrežu koja bi ih držala na mjestu dok se traktor ne dovuče kući i parkira u rikverc pred prozor pojate, kroz koji bi kvadrovi ulijetali u nutrinu mraka i u njoj se sudarali, prevrtali jedan preko drugoga, a potom postrojavali od poda do plafona u oblaku prašine.
Mogu da zamislim kako se penje gore, začikan od ostale mlade vojske, koje je tu okupilo, da “je li Dalmatinac ili nije”, pa da ruši rekord u vremenu potrebnom da se ispenje u onaj koš koji je postavio davno prije njega kakav u more iz materice izbačen pomorac, Istrijan, Bodul ili Bokelj. Ili, a to prije, bez čikanja, u vrijeme sijeste, usidren gdje na pučini, dok valovi šušte i ne daju pjesmi zrikavaca s obale da donesu sanak na oči, samo nošen mišlju da upravo to, neizostavno, mora uraditi.
Vidim ga kao onoga koji skače drito na obalu, stupačke, kao škakavac, još prije negoli brod pristane cijelom bočnom stranom; prihvata one konopine i nabacuje ih na kotve, pa brod cijeli sam sa svoje dvije ruke drži na sigurnoj udaljenosti od obale dok se ne spuste bove kojima je to posa’.
***
Pomoćni čamac je sklonjen, a na tom dijelu, samo na palubi, postavljen je mikrofon za koji se hvata bokun jedan mladosti, maturant Srednje mješovite škole “Mladost” iz Tivta i najavljuje generalnu probu za maturantski kadril. Maturanti u plavim i ružičastim majicama i kačketima posloženi u dvije vrste, okrenuti jedni prema drugima, a sa vanjske strane rekviziti od rastvorenih plavih kišobrana. I kreće muzika svijeta…
Milka Kolundžić
Iz zbirke priča “Kamenite priče“, Imprimatur, 2019.
Milka (Mimić) Kolundžić rođena je u Benkovcu 1979. godine. Živjela je u Budvi, Beogradu, Banjaluci i Tivtu. Trenutno živi u okolini Kotora. Za priču „Sirenaˮ osvojila je prvu nagradu na konkursu Priče iz komšiluka u organizaciji portala mondo.ba i izdavačke kuće Imprimatur, u čijem izdanju je 2019. objavljena knjiga “Kamenite priče”.
