Na ovom smo istom mjestu bili prije deset godina – shvaćam i zatim kažem to naglas, iako nisam sigurna da ikoga zapravo zanima, ali nastojim prekinuti razgovor o ponudi i potrošnji svega.
Razgovor se prekida u neočekivanom iščekivanju, iako ne i nestrpljivom. Tema nije zanimljiva niti nezanimljiva. Igor uzima čašu i prinosi je ustima. Je li to znak da trebam nastaviti?
- Svi smo bili slobodni, mislim, bez brakova i djece…
- I neki bez posla!- Veronika se okreće prema Marku i podrugljivo mu se nasmije. Večeras su se pridružili druženju jer im Veronikina majka čuva sina.
Ali Veronika i dalje nije sretna Markovim izborom posla. Previše je slobode u tome, kaže. Ona nije voljela ikakvu slobodu ni tada. Sada je voli još manje.
- Pa, ja sam uskoro opet slobodan. – kaže Igor mirno.
Svi se okrenu prema njemu, a Diana usklikne jedno rastegnuto: Ma daaaaj!
Soba je i dalje prostrana, bijela, Iva nije ništa mijenjala u njoj. Rijetko je u Zagrebu, rijetko se vraća, u Amsterdamu se sada osjeća više kao ‘doma’. Ovo je dakle bio dom, a sada više nije. Po čemu sve to mogu vidjeti, što sve vrišti: ‘dom’, a što mirno tumači: ‘privremeno boravište’?
Balkon je još uvijek isti, i ponovo me privlači mračna razglednica grada, izlazak na zrak, cigareta, omaglica, kao i sve što me privlačilo prije deset godina. Kao i Igor, sa svojim enigmatičnim crnim očima koje nikada ne kažu niti riječ viška, ali vide sve.
I sada me gleda kao da bih upravo ja trebala komentirati njegov skorašnji razvod. Ali, ne znam što reći.
- Prije deset godina činilo se nemogućim da bi se itko želio vjenčati, a sada se već razvodimo. – kažem umjesto pitanja.
- Ma Igore, što je bilo? – pita Veronika majčinski. – Ajde, pa popravit ćete već to. Sigurno možete izdržati.
Izdržati, pomislim. Zanimljiv izbor riječi. Sloboda naspram trpljenja.
- Ja nisam siguran da sam se i tada htio vjenčati. – kaže Igor i gleda me. Nije odgovorio na Veronikino pitanje, ali odgovara na moje.
Zrak je odjednom gust.
- Ma svi se kad-tad požele vjenčati – kaže Diana i otpije gutljaj vina.
Ivan ulazi kroz ulazna vrata s još pića i grickalica. Osjetim dodir noćnog zraka na čelu i shvatim da me je oblila vrućina.
- Što sam propustio? – pita Ivan vedro.
- Igor se razvodi – kaže Veronika gotovo svečano. – A Dorica vam nije napunila niti dvije godine. – doda, okrećući glavom lijevo-desno.
- Joj, ne moraliziraj – doda Marko tiho i ustane s fotelje na kojoj je sjedio.
Veronika ostane sjediti i pogleda ga oštro:
- Misliš da to nema posljedica na dijete?
Nitko ne odgovara. Igoru, čini se, taj dijalog nije zanimljiv, pitam se čuje li ga uopće jer mu pogled bježi prema balkonu. I ja imam potrebu izaći na zrak, ali sada nije pravi trenutak.
- Pa ne mora imati posljedice, dijete je malo. Znam mnogo ljudi koji su se razveli dok je dijete bilo tako malo i ta djeca nemaju posljedice. – kaže Iva i približava se balkonskim vratima. Nadam se da ih neće zatvoriti.
Veronika okreće očima.
- Nisam znao da se razvodiš – kaže Ivan.
Ivan i Igor su bliski prijatelji, barem se tako činilo. Ivan je bio Igoru kum na vjenčanju.
- Ima posljedice, kako ne bi imalo – Veronika ne popušta. – I Ines ima malo dijete pa sigurno zna.
Okreće se prema meni.
- Ti se nikada ne bi razvela, zar ne? – gleda me s iščekivanjem.
- Ona nema razloga, njen je muž odličan. – upliće se Diana i dolije vino u čašu.
- Pa, ali da i nije, ne bi, zar ne?
Gleda me kao zadnju liniju obrane strahote razvoda. Očima tražim Igorove. Odjednom je nešto u vezi njega gotovo utješno.
- Ma pusti Ines, ona je zbunjena, nisam mogao vjerovati da se uopće udala. Kad sam čuo, mislio sam da je to neka practical joke – kaže Marko. Ostali se nasmiju. Svi osim Igora.
- Ne znam- konačno odgovaram. – Možda i bih, zašto ne.
Zvučim kao da biram štrudlu koju bih mogla probati. Ili novu vrstu sira.
Spuštam pogled.
- Na kraju ste svi u kurcu u tim brakovima! – zaključuje Diana i iskapi čašu do kraja.
- Osim nas, jelda? – cvrkuće Veronika i gleda u Marka.
Želim još nešto reći, ali nisam sigurna što. Sviđa mi se prigrliti šutnju, u zadnje vrijeme shvaćam da to radim sve češće. Prije deset godina sam pričala više, ali sam znala mnogo manje. Ne, znati nije prava riječ, iskusiti možda jest. Možda sam znala čak i više, ali nisam mnogo doživjela. Voljela bih da nisam niti kasnije, ali sada je gotovo, što je proživljeno, proživljeno je. Urezano je duboko pod kožu. Nema natrag.
- Onda Igore, nisi nam rekao što je bilo?
Diana ga fiksira plavim očima. Nitko ga ovdje nema namjeru pustiti na miru ili barem prijeći preko toga što je rekao.
Odjednom shvaćam da ne želim znati što je bilo s Igorovim brakom. Ili, konkretnije, ne želim čuti odgovor koji će ponuditi bliskim prijateljima koji nisu niti znali da se razvodi.
Ustajem i izlazim na balkon. Sve je kao prije deset godina, identična razglednica grada. Prije braka, prije trudnoće, prije poroda, prije svega onoga što se dogodi gotovo nepozvano.
Nepozvano. Još jedna riječ koja ne pripada ovom kontekstu.
Osjetim da nisam sama. Igor se nalaktio na balkonsku ogradu pored mene.
- Ovako smo stajali i prije deset godina, sjećaš li se? Pitala si me što je intimnost. Jesi li otkrila?
Okrenem se prema njemu i blago otvorim usta. Sjećam se toga, ali nikada ne bih pomislila da se i on sjeća.
- Rekla si da misliš da je to reflektor koji pokazuje sve ono što želimo da se vidi, ali i ono što ne želimo. Da je to nemogućnost skrivanja, zapravo. Još uvijek tako misliš?
- Pa da… možda. – kažem.
Igor gleda u mrak.
- Zbilja se nisam htio oženiti. – kaže jednostavno. – A ti?
Još sam uvijek okrenuta prema njemu. Trenutak je odjednom oslobađajući.
- Ni ja.- kažem.
Osjećam da bih trebala opravdati to što sam se na taj korak ipak odlučila, ali čini se da Igor to ne traži.
- Mislim da jednostavno nisam za to. Obitelj. Brak.
Sada se on okreće prema meni i nasmiješi, gotovo ispričavajuće.
- Znam da sam na to vjerojatno trebao prije misliti.
- Nitko to ne zna dok ne proba – kažem.
- Ali ti si se snašla? Dakle, drago ti je što si probala?
Zrak oko mene opet postaje gust. Slegnem ramenima.
- Jesi li sada sretnija nego prije deset godina? – pita on opet.
- Ne znam, trebalo bi sve zbrojiti i oduzeti. – kažem.
- Ne seri.
Odgovori, i opet se zagleda u mrak.
- Dobro, nisam. – kažem. – Mnogo sam nesretnija.
Igor ne osuđuje i to je opuštajuće. Istina mu ne služi kao oružje.
- S Lucijom mi je kao to s reflektorom… sve vidi, i to je nesnosno.
Stojimo u tišini.
- Što bi ti napravila na mom mjestu?- pita.
- Ostala bi?
Pitam se trebam li odabrati riječi, ali one već izlaze iz mene.
- Pa, to s reflektorom nikad mi nije zvučalo primamljivo. Napravila bih ono što i ti planiraš, vjerujem. Ono što radim najbolje.
Okrenem se i leđima naslonim na ogradu. Bio bi dovoljan jedan nespretan pokret i sve bi moglo brzo završiti. Mrak je uvijek jako blizu.
- Pobjegla na balkon?
Igor se smiješi u tami, ne vidim, ali osjećam.
- Ako imaš gdje pobjeći, da. Što prije.
- Hej, vas dvoje? Što to radite vani?
Veronikina čula su se izoštrila. Pauza je gotova. Treba se pristojno vratiti u sobu, ali Igor i ja se ne pomičemo.
Gledam njegov profil.
- Ne slušaj mene.- kažem. – Nemam ništa pametno za reći. Ne znam ništa o tome.
Ne želim biti odgovorna za ono što će napraviti. Ne želim niti znati zašto odlazi. Možda je reflektor, ali vjerojatno je i još nešto.
Igor se lagano odgurne od ograde i gotovo ukliže u sobu.
Čujem njegovo objašnjavanje, zatim smijeh. Veronika se smije najjače, zatim Marko, a slijede ih Diana i Iva. Ivana ne čujem. Pitam se je li još uopće tamo.
Prolaz prema sobi se smanjuje i udaljuje od mene. Pitam se izgleda li tako reflektor o kojem sam pričala prije deset godina, reflektor kojeg se Igor sjeća. Reflektor na koji, srećom, još nisam naišla. Koji uspješno izbjegavam kad god ga naslutim.
Zatim se ponovo okrenem prema mraku.
Jelena Zlatar Gamberožić
