Slavojka je Šemsinu smrt predosjetila. Kad pokuša prizvati to sjećanje uvijek joj se učini „da je znala.“ Zapravo je s protekom godinama u to sve sigurnija. Sjeća se neodređenog osjećaja panike skvrčene u želucu, koja ju je pratila duž Zelenog vala, požurujući joj korak. Na uglu s Gundulićevom, put su joj prepriječila kola Hitne pomoći parkirana na nogostupu. Policajci su besposleno stajali pred haustorom, gaseći čikove na fasadi. Prepoznala je Kačavendu, pa frknula u njegovom smjeru. On je odgovorio naklonom, naglašeno službeno, kao da želi reći „nije trenutak, nisam tu zbog tebe“ i okrenuo se razgovarati sa kolegama. Slavojka je ubrzano disala. Sudeći po ponašanju policajaca, u zgradi se dogodilo nešto ozbiljno. Pokušavala se umiriti „ma koje su šanse,“ no umjesto prema vlastitom stanu, potrčala je niz stepenice ka suterenskim stanovima. „Sve je okej, sve je okej…“ Zaustavila se na sredini stepenica, hvatajući dah od užasa; vidjela je crnu mrtvačku veću. Nekoliko užurbanih, formalnih lica vrzmala su oko nje. Vreća je ležala na ulazu u stan koji je Šemsudin dijelio sa cimerima. Mrtvozornik je završavao zapisnik, a dva pogrebnika diskretno su sa nosiljkom čekala svoj red. Slavojki je preostalo nadati se da je u vreći Faruk, ili onaj bezobrazni Semir, ili šutljivi Ibro… Bilo tko od njih, molim te bože, pomislila je pa se posramila te molbe. Skupila je snagu, prišla je mrtvozorniku i hladno ga upitala:
„Kako se zove?“
Mrtvozornik je bio mladić u srednjim tridesetima. Iznenadila ga je strogost nepoznate žene, pa se zbunio „mislim da je… Sebahudin… Šaban… Čekajte sekundu pogledat ću,“ Ali Slavojka je znala, gledajući ga kako vadi pretura po torbi, znala je, kad je izvadio zapisnik iz fascikle, znala je da u vreći nije ni Sebahudin, ni Šaban. Kliznula je niz zid, zagrlila koljena, pokušala zaplakati, a tada joj se učini da sve oko nje zuji, zid zuji, pod zuji, zuje joj sljepoočnice i zuji mrtvozornik koji ju prima pod ruku i nešto govori, a onda je rekla „dosta sada“ i izgubila svijest.
***
Sljedeće dane preživljavala je zaključana u stanu, opijajući se. Iskopčala je telefon, gurala glavu u jastuk i vrištala, sa flašama se kotrljala po stanu, mirisala Šemsine papuče, gledala kroz prozor, vrištala kroz prozor, kroz prozor bacala knjige, noću te iste knjige skupljala po pločniku, prljave i zgužvane, prijetila bogu, čitala bibliju, lupala na vrata suterenskog stana, vrata koja joj više nitko nije želio otvoriti, naginjala se nad ključanicu i psovala Šemsine cimere kriveći ih za nesreću, pa onda odlazila po još alkohola. Nije bila sigurna koliko je prošlo dana. Čekala je da joj jave termin sprovoda, no iz pogrebnog poduzeća nisu se javljali, a ona nije imala snage nazvati. Tada joj je netko od susjeda pred vratima stana ostavio dnevne novine. Nisu imali srca reći joj ono o čemu je brujao cijeli grad. Tako je Urednica iz novina saznala za „Šemsu, leš koji govori.“ Počela se nekontrolirano tresti, pokušavala je utipkati Šemsin broj u telefon, (koga zapravo zove, što će pitati, a što reći), pa je ponovo iščupala kabel iz zida, ogrnula krzneni kaput i krenula bez stajanja, bez zareza, do Šalate, u donjem dijelu trenirke i razbarušena.
***
Taksi ju je dovezao do medicinskog fakulteta. Trčala je po kompleksu dok ju netko nije uputio do derutne austrougarske zgrade, polukružnog pročelja. Na ulazu je pisalo „Zavod za patologiju,“ a na krovu je primijetila golemi metalni dimnjak, savijen kao završetak kišobrana. „Izlaz za duše,“ pomislila je. Rijetka je okrutnost dva puta saznati da je osoba koju voliš mrtva. Pogotovo bezdušno činilo se to Slavojki, koja prema vlastitim riječima, „nije vjerovala u ljubav,“ niti se nadala biti tako voljena. Na galamu se probila kroz portu, pa u odjel Patologije, gdje su je dodijelili mladom doktoru, Šutljivom Bojanu, koji ju je odveo do prostorije gdje se nalazilo Šemsino tijelo. Bojan je otvorio vrata, propustivši ju da uđe. Prstom je pokazao u diktafon koji je snimao što Šemsudin govori, te dva studenta u kutu sobe, blijeda i skoncentrirana, koji su se držali za bilježnice kao da im o tome ovisi život i na koljenima vodili bilješke, ne podižući pogled.
„Dobar dan“ čula je Šemsin glas. Noge su joj se odsjekle, kriknula je i sjela na pod. Šutljivi Bojan je izgubio negdje u hodniku, pa se vratio sa čašom vode. Urednica očigledno nije prva osoba koja je ovako reagirala na leš koji govori. U vodu joj je usuo vrećicu, nije vidjela što, imalo je okus citrusa. Pomogao joj je ustati. Sada, Slavojka se potpuno skoncentrirala na situaciju. Pogledala je oko sebe. Prostorija je bila malena; osjećao se vonj vlage, stotinu godina taložen pod žbukom. U kutu sobe nalazilo se nekoliko bolničkih uređaja, vjerojatno su njima provjeravali da li je Šemso ipak živ. Pokraj aparata dvije stolice, a na njima isto toliko studenata koji su sada prestali pisati, položili blokove na koljena i buljili u Urednicu. Na sredini sobe nalazio se metalni krevet na kotačima, a na krevetu je ležao Šemsudin. Leš je bio prekriven bijelim papirnatim pokrivačem, koji je od Šemsinog trbuha radio veliku bijelu loptu. Noge i ramena su mu bila gola, pa je Slavojka pretpostavila da je Šemso ispod pokrivača nag. Nešto ju je u toj slici zasmetalo, no šutjela je. Pročitala je negdje da mrtvaci prde, da im rastu brkovi, nokti i kosa, da se u mrtvačnici može čuti kruljenje crijeva ili nabasati na erekciju. No da će njen Šemso, jebeni šutljivi Šemso iz kojeg je svaku riječ, svaki osjećaj ili mišljenje morala kliještima čupati, da će taj i takav jebeni šutljivac završiti kao medicinski slučaj „leša koji govori…“ „Jebem tebe i ovaj život bez tebe, majmune jedan,“ procijedila je Urednica, prišla mu polako i položila ruke u šaku. Dodir mrtvaca je neobičan. Nešto tu jest, a opet ničega nema. Šemsine velike šake bile su tu, sada prazne.
„Dobar dan, kako je“ dobaci mrtvi Šemso. Urednica je poskočila u mjestu, ovaj put spremnija.
„Znao si vikend prešutjeti, a sad mi ovo radiš,“ procijedi Urednica. Iza leđa je čula olovke studenata; očigledno su smatrali komentar vrijednim zapisa.
„Ima l’ vrućine?“ promrmljao je Šemso.
„Jebiga Šemso!“ protisnula je kroz zube.
„Jebiga“ reče i Šemso. To je za Urednicu bilo previše, pa vrisne i istrči iz sobe. Na hodniku joj je Šutljivi Bojan ukratko objasnio što su do sada saznali. Pacijent je nedvojbeno mrtav. Sve vitalne funkcije su mu neaktivne. Nekoliko serija oživljavanja nije uspjelo. Jednostavne rečenice i riječi koje izgovara nemaju veze s okolinom, u to su sigurni; preminuli ne može odgovarati, ne može čuti, ne povezuje smislene rečenice. Jednostavno ne znamo više, za nas je ovo misterij, zaključio je Šutljivi Bojan kao da se ispričava, pa napravio korak unatrag. Urednica je krenula natrag u prostoriju, no zastala je na vratima. Stajala je tako na pragu, uokvirena oronulim dovratkom i pogledima studenata, neko vrijeme razmišljajući, pa se okrenula na peti i zaputila niz hodnik.
„Što ćemo s tijelom?“ čula je šutljivi glas za sobom.
„Kremirajte ga. Neće ovakav pod zemlju,“ rekla je Slavojka, završivši zauvijek jedan od svojih života.
***
Izgledalo je da će cijeli slučaj ostati bizarna crtica u medicinskim priručnicima, sve dok mlada doktorandica lingvistike Katarina Kosić sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu godinama kasnije nije nabasala na zvučne zapise iz Zavoda za Patologiju. Promatrajući što je leš govorio iz perspektive lingvistike, postavila je smjelu teoriju koja će joj odrediti karijeru i donijeti priznanja na svjetskom nivou; Znanstveni rad baziran na slučaju „Šemso; leš koji govori“ naslovila je “Small talk – pitanja iz idiotskog dijela mozga, za idiote.” Rad je u kratkim crtama govorio o tome da je vrsta pitanja i rečenica koja je pokojnik izgovarao (jednako kao i odgovori na takvu vrstu pitanja) ne zahtijevaju nikakvu moždanu aktivnost. Radilo se o frazama, a često i psovkama, koje izgovaramo bez razmišljanja; točnije bez kognitivnog napora, automatizmom. Tijelo pokojnika govorilo je o vremenu, postavljalo općenita pitanja poput „Kak smo susjeda?“ „Jel hladno vani?“ i tome slično.
„Moja istraživanja dokazala su da se ta vrsta pitanja zapravo spremaju u drugi dio mozga! U odnosu na ostatak ljudskog govora, radi se de facto o idiotskom govoru, za idiote.“ objašnjavala je Kosić na jednom od seminara u New Yorku. „To je vjerojatno i razlog zbog kojeg neki ljudi toliko preziru ono što nazivamo small talk, dok drugi u istom neizmjerno uživaju; u takvom razgovoru doslovno nema moždane aktivnosti,“ zaključila je, zaglušena glasnim pljeskom iz publike. Tako je Šemso posthumno postao poznat, barem u lingvističkim krugovima. Da može štogod reći, sada zatvoren u urni na Slavojkinoj vitrini, vjerojatno bi rekao: „Jebiga.“
Ivan Jozić
Odlomak romana Mi u nastajanju
