u ovaj
sitno
prosijani
sumrak
mogao bih
poludjeti
od sifilisa
ili ruma
zar je ikoga briga
došao
sam vodom
sam
otići
ću
vodom
postoji bijela tišina i neuzvraćene
ruke
požutjelih noktiju.
moram govoriti
tiho. moram
postojati tiho.
okrećem leđa svojoj sjeni i sjena
okreće leđa meni. pogledaj,
treba othodati ovu
težinu boja.
1.
gusto. sasvim
varljivo. jedva
vidljivo.
kao katran na tabanima.
simetrija lica
je
matrix..
2.
vjetar u naletima zasipa prozor kišom.
3.
na kutiji piše pazi lomljivo. obrati pažnju na jezik, govor, na prostor koji se sažima i širi jednostavnim tokom misli. mislim na tok rijeke i otkucaje zidnog sata, tik-tok, tik-tok…
4.
u tijelu mi je osjećaj kao prije bolesti. kao prije kiše. a kiša već pada. zasipa prozor nošena vjetrom. jutro se smješka iz šalice za kavu. prebrojava niti paučine. slaže slojeve prašine. ja (s)lažem sam sebe a kora mandarine je gorka. veselim se kiselom kupusu.
5.
nekakav odjek je na ulici.
kao
hladne oči
maska
dijete-ptica je
pitanje u nastajanju
drugi grad proizvodi audio bol pa ako nestane sna i sjećanja i tišine hladnom vodom zategni bore na licu
misli jedna preko
druge
vrlo duge
vode preko pruge
šarene kao duge
dan je savijen
u spiralu
izmišljam novu boju
kućama
pogled
sitan
tržnica
sprječavaju
ko se Boga boji još
lalaalala
ps. (ovo lalala može biti i u duru i u molu)
nježniji sam
od
trave.
čujem huk
proburenog neba.
ideja je kao od udarca izgubljena.
beskraj je očit i asimetričan. napet
kao otkopčana riječ.
hladna parada.
lavina smijeha.
mijenjanje pravca.
struktura zvuka. boja
se sasušila i sada otpada sa platna.
rasula se misao kao
lubenica kad lupi o beton.
ovih dana veš se brzo suši jer je bura i sunce je sve su ruke nekako pune kao košare pune raznog voća raznih boja molim te dotakni mi obraz i sačuvajmo prašinu na okvirima slika jer sve kreće ispočetka kao kad legnem na pod i napravim vježbu konja i u međuvremenu vrijeme je otputovalo na radijsku frekvenciju nešto zarez nešto i ore po prošlosti
daleko. široko. toliko
raštrkano da pomisliš da je to izbor.
more je
pristojno. nastojm
zaplesati
u ritmu
rafala.
sve je više ničega
završava
budi moja muza za jedno jutro
prestanimo hodati
prestanimo posjedovati
prestanimo otresati slatke riječi spektakla
u strast i mržnju
nebo šalje zemlji plavetnilo a zemlja odgovara zelenilom trave
pod zubima čvrsto i jednostavno
drobe se kriške kukuruznog kruha
jutro vrišti pozlaćeno i prozračno kao sloboda. prostor je prostor sam za sebe i od sebe, ja sam samo ožiljak u zraku. rastem i ne mogu se oteti dojmu da je utopljenik jednom postao hrana ribama i da smo mi jeli te ribe i da u odšućenim večerima uz televiziju nismo bar jednom pomislili kako želimo ubiti jedno drugo ili bar iskušavati granice boli u seksualnim maštarijama.
