Upitaj prašinu
Kao da je bilo prije sedam života
kada je svijet odlučio da nas obrazuje
Na krilima humanitarne pomoći
i nevladinih organizacija
učili su nas da rukama stvaramo
Pravili smo vijke i figurice od drveta –
neophodne elemente misteriozne mašinerije
koja pokreće novi svjetski poredak
Jasno se sjećam djevojke
s kojom sam se viđao tih dana
Bila je iz Hamburga i zvala se Elisa
Previše je brinula dok sam tražio posao
Budile su me njene usne filmske dive
Proganjale su me njene lude oči
Svjetlost i toplota ulaze kroz prozor
i sjećanja ove pjesme rasprsnuta odlaze
na zrncima prašine iz sobe
Zelena trava doma tvog
Vraćam se u kuću djetinjstva
nakon mnogo godina
Sve je krhko i potrošeno
Sve je manje od zapamćenog
posebno zidovi dvorišta
i svaki detalj vidokruga
Ali je kiša ostala ista –
upravo onakva kakvom je pamtim
umilna i neumorna
Meditaciju naprasno prekida
popodnevna tutnjava zvona
Razmišljam koliko se
zvuk grada promijenio
i malo što je ostalo kao nekada
u popodnevu u kojem
sve želi da miruje
i ja bih da slušam travu kako raste
Doba je godine kada je čuješ jasno
zelenu travu doma
koji odavno nije tvoj
Ništa
Neki su rođeni da dekonstruišu ljubav
ne odustajući od mantre tobožnjeg pravedništva
i raznih suludih teorija: kako su im srca prevelika
da bi se ikad mogla obuzdati
Ili da su u službi nedodirljive i više sile
koja upravljajući njima
ne dozvoljava zaustavljanje
ne poznaje odanost
ne priznaje ništa osim
kontinuirane izgradnje remek djela
a remek djelo diše samo dok potraga traje
i upitnost istoga se nikada ne dovodi u pitanje
i sve što nije u tom okviru
(koji sebe smatra neukrotivim)
izdaja je, ne može se tolerirati
i bit će najstože kažnjeno
nekom vrstom odlaska, napadom na vene
ili suzom na pragu perona
To preveliko srce je mučeničko
na način koji je odveć odbojan
i od tebe ne smije dobiti ništa, makar možeš priznati
zanimljivost posljedica koje na papiru ostavlja
Nijanse stila
Desilo se kako je davno određeno:
tvoj je odlazak u noć bio poput praska
koji se neko vrijeme očekivao
Pamtim ga poput detalja
zaboravljene prošlosti
i odbijanja da se robuje tijelu
Nisu zaboravljena potcjenjivanja
Ostali su u jasnom sjećanju
pogledi s visine i pijane činjenice
Dok sam u džunglama Nikaragve
zabavljao tuđe ambicije
i usputnu radoznalost
tebi nije bilo problem ukrasti moj stil
pa ga prilagoditi pornografiji svog izgleda
Bila je to dobitna kombinacija
za dosezanje visina
koje me nikad nisu ni zanimale
A stil sam svakako i sâm ukrao
Mnogo godina poslije,
odmotale su se životne priče
i gdje god da smo se našli
mrak u koji zurimo jednak je za sve
Greške koje su srljajući napravljene
ne ostavljaju prostor za novi početak –
takvo nešto za nas ne postoji
Prisutan je samo parfem prošlosti
iz sjene vremena kojeg nije ni bilo
u nijansama koje pamtim
Svako more
Svako more u koje sam kročio
ostavilo je stih na ovoj koži
i ona je sada sasvim blijeda od čekanja
Ali kako drugačije čekati na pogrešne
stvari u godinama kada je čekanje
jedina prava škola
Mehmed Begić (Čapljina, 1977), autor je više zbirki poezije, kao i knjige improvizacija u prozi „Pisma iz Paname: detektivski jazz“, Jedan je od osnivača mostarskog časopisa Kolaps. Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u kolekciji „Moj život u umjetnosti“, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003). Sa Damirom Šodanom izučava hispano poeziju (preveli su knjigu „Smrt u Tangeru“, Leopoldo Maria Panero, izabrane pjesme; PPM Enklava & HDP, 2022). Napisao je tekstove za album Novi odmetnici: Iznad tame, pjesme za Viktor Haru (2023), a sa grupom Taino je učestvovao u stvaranju muzičke podloge za krimi seriju Kotlina. Nakon godina provedenih u Nikaragvi i Dominikanskoj republici, Begić se vratio na Stari kontinent. Trenutno živi u Madridu.
Web: http://madvibratingsand.com/
