Turska kosa
Opet sam ovdje zapanjen tobom
u danu koji je sakrio svjetlo
tražim da mi daruješ tvoju
besmrtnost i samoću i vrt
u kojem stanuju kućne noći
kako bi te tu sanjao u tvojoj sjeni.
Sve drugo i tako više nemam
nestalo je u svjetlu što stvara
slike, a ni one više nisu moje,
moja je tek čežnja da ljubim
tvoju tursku kosu, pramen što
ga nemir izdaje kad se igra,
baš poput drevne krvi iz mita.
Mudrost Levanta (Panta rhei)
Sve se tu vraća u razmeđe u kojem se podiže
da bi se iznova razumjeli bez ičega suvišnog.
Kao i prvi put, prvi uopće kad je svijet nestao
u beskonačnom mirisu cimeta, trave i jasmina
dok je za polumjeseca tiho pjevala ševa u noći
opet te osjećam kao onu drevnu i daleku ženu
što sam je nekada davno sreo samu na toj obali.
Već tada sam znao da neću sresti više niti jednu,
i ti se sada lagano skidaš i gola ulaziš u more
ponavljajući sve što i onda, dišući istim dahom,
grleći mokru pjenu rukama, smijući se valima,
govoreći kako smo rođeni iz istog zrnca soli
davno utisnuta u različitostima noći i vremena
i jedina okusa na usnama vrijedna pamćenja.
Sve se tu vraća u razmeđe u kojem se podiže
da bi se iznova razumjeli bez ičega suvišnog.
Hiperboreja
Dok silaziš u prahistoriju češljam zlatno runo
na kojem ni daljine više nisu tvoje, utonule su
u golo kamenje, križeve po kojima slini puž
i gdje crtani gušter izjeda sve i svako vrijeme.
Ostavljam pokrete kojim putuju ruke drevnih
tesara, lovaca i ljubavnika u crvenom sutonu
u kojem molim da novi dani pretekne nama
i nadviju se iznad tijela i boli starih žrtvenika.
Tvoje bijelo tijelo i njegova mliječna putenost
grije sjenku sna u žednu danu u kojem mirišu
lavande nadošle iz onog kraja u kojem se sada
bojiš i u kojem sada voliš. A još bih, još i više.
Naše je ime Hiperboreja, njega nitko ne govori
samo se osluškuje usred noći kad duše postanu
vuci i sjeverac na zemlji traži svoj rod, i gleda
dublje u oči, jer vjetar kao i ljubav, to tako radi.
Ne brini za runo, zlatno doba traži tren mira
zaboravljen kod starog stupa u sredini svijeta,
baš tamo gdje se čuje sve što se kaže i gdje se
osjeti sve što je ikad bilo važno, što je takvo.
Marijan Grakalić
