KORITA
Otvorili smo nebo, tu debelu
i tihu ribu vilicama. Noću nam ikre
govore o velikom domu
posvuda mirna plastika divlja, sve su pregršti
suše, sve pune plugova jeke.
Mi smo, draga, visokooktanska smrt u pubertetu
ponekad jedva ustanem od brzine ničega.
Tada osjećam kako milijarde mi zjenica
čita sudbinu iz stopala,
koridu vode.
SVETO PISMO
Kad smo izašli, sol je počela napredovati. Klorofil
je bio glagol, jeli smo plućima.
Mjesec je uzeo svoj dio oka, mi kamen i drvo
za razapinjanje.
*
Grmovi će, azaleja, i astigmatizma uskoro procvasti.
Zagrist ćemo u žito rukama, do brašna.
*
Kad s neba samoglasje ptica, kao zubi siđe,
i mi ćemo, u srce od jufke.
POSLIJE SVAKOG VRTA
Neiscrpno gradimo vrtove u nastojanju dezinfekcije,
sunce se skuplja u punđama i širi nam vene u šakama.
U tom dodatnom prostoru sjećanja su neudobno brža
i poprimaju razmjere izbjeljivača,
stoga sve više vremena provodimo u tišini, koncentrirani poput pločica.
Kada nema dodatnog prostora, pod kožom čujem vodu kako prolazi kroz sito
lovaca na zlato i pokušavam reći da u mojim je mislima kosa
zapaljeni vestern, no takvih se asocijacija staloženo plašim.
Poslije svakog vrta odlazimo u sjenu, prebrojavamo kosti šake, dane bez kiše,
dane bez fokusa, pitamo se ima li više stepenica ili ljudi u ovom gradu,
lociramo simbole kapitalizma u alternativnome, vjerujemo u magiju
i pretpostavljamo da zdravije je hodati bos.
Alen Brlek
Naslovna fotografija: Nikola Kuprešanin