Putešestvije znaju početi i pri polasku kući. Zapravo najčešće tada i započinju. Zjenice se prvo šire pa tek onda smire. Pri povratku sam htjela ostati barem još jedan dan. Pri povratku i jesam ostala još četiri sata na parkingu najnemaštovitijeg mjesta u Istanbulu. Baka s kojom sam prethodno jutro doručkovala je izgubila dokumente i novčanik. Ona je također htjela ostati barem još jedan dan. Na trenutke sam i pomislila što je zapravo u prirodi ljudska želja, ali sam ubrzo nakon toga zaplovila Bosforom.
PROZA
U mnoštvu građe iz moje ra(t)ne stripofilske povijesti svojom se dugovječnošću ističe ljubav koju sam razvio za Dylana Doga – serijal koji i danas ubrajam u svoje omiljene lektire. Premda nisam razumio puno toga što se u ovom stripu događalo, a još najmanje njegov bogati humor i (auto)ironiju, on je nada mnom imao gotovo hipnotičku moć. Saga o naslovnom privatnom detektivu, “Istraživaču noćnih mora” iz Londona, pogađala je u posebnu žicu. Priče o sablastima, vukodlacima, čudovištima i manijakalnim ubojicama pod granatama su zadobivale upečatljivost o kakvoj tvorac serijala Tiziano Sclavi zasigurno nije ni sanjao. Iz današnje perspektive, Sclavijeva ideja da smo istinski monstrumi ustvari mi sami – poanta koju je opsesivno varirao u svakom razdoblju rada na serijalu – djeluje mi posebno primjerena onome vremenu i prostoru. Pomjerena atmosfera, karikaturalni izljevi nasilja, crni humor i urušavanje ograda između “normalnoga” i “paranormalnoga” koje je Dylan Dog obećavao bili su u neobičnom suglasju s događanjima u izvanstripovskome svijetu. Vjerojatno je kontekst u kojem sam otkrio Dylana usmjerio i moj kasniji odnos prema žanru strave i užasa uopće: čak i kad tematizira neko primordijalno, bezvremensko i/ili kozmičko Zlo, horor sam uvijek čitao i čitam u relaciji spram građanske svakodnevnice i njenog repertoara noćnih mora.
Zalupila je vratima, ali njezina je drama ostala visjeti u zraku. U zagušljivom zraku mojega podrumskog stančića u kojem više nije bilo mjesta za osjećaje. Oni koji su me preplavljivali iscurili su iz mene i stopili se s njezinim kaosom u gustu, crnu sjenu na zidu koja se zloslutno nadvijala nada mnom. Zatvorio sam oči. Osjetio sam kako me Luci liže po koljenima i nasmiješio se protiv svoje volje. Natjerao sam se da podignem teške kapke. Malo, slatko pseto gledalo me s izrazom beskrajne ljubavi kakvu nikad nisam osjetio od nje iako je i ona bila kuja. Ustao sam teških kostiju i dovukao dupe do kuhinjskog stola. Zurio sam u juhu iz vrećice koju sam krenuo jesti prije nego što je započela svađa. Njoj je bilo dosta moje letargije i neimaštine, a meni njezina otrova. Ja sam imao premalo, a ona previše. Podigao sam žlicu drhtavom rukom i zagrabio u zdjelu. No nisam se mogao natjerati da žlicu prinesem ustima. Kako dovršiti juhu koju sam počeo jesti dok je sve bilo u redu? Sad je to bila potpuno drukčija juha. Ako je naša veza gotova, zašto i juha nije isparila u zrak zajedno s njom? Izgubio sam žensku koju volim, ali ostala mi je jebena tekućina u zdjeli. Barem se ohladila, zajedno s mojom ljubavi. Znao sam da je ovoga puta zauvijek otišla. Mogao sam učiniti više, ali umorio sam se, izgorio od njene vatre. Bilo je to poput uspona na Mount Everest. Veličanstven i težak, uzbudljiv, ali ja sam se usput sledio i ostao bez noge. S batrljkom se više ne mogu penjati, planina ne podnosi slabe, pa me njezina lavina otkotrljala na samo dno. Pogledao sam u tužnu zdjelu, moju suputnicu u nevolji. Ni ona ni ja nismo znali što nam se sprema kad je draga počela s rafalom. Kako dovršiti juhu? Sve se činilo u redu kad sam je počeo jesti. Kako par kapi može promijeniti sudbinu… Sjena je rasla. Lampa je zatreperila. Otišla je i ostavila svoje demone kod mene. Možda bi mi to mogla biti izlika da se nađemo. Ja njoj vratim demone, a ona meni dostojanstvo. Luci je zalajao. Uzeo sam juhu sa stola i stavio je na pod da je on pojede. Pogledao je u zdjelu i zacvilio. Ni on nije htio jesti juhu tuge. Otišao sam do kredenca i uzeo tri tablete za spavanje. Markirat ću današnju stvarnost kad sam već pao ispit izdržljivosti. Ugasio sam sva svjetla, legao u krevet i pričekao da utješne tablete počnu djelovati. Prije nego što sam utonuo u san, vidio sam kako me Luci zabrinuto gleda.
Ljeto je. Dani su prazni, bez posla. Nakon doručka šećem. Svratim do tržnice, knjižnice, prolazim ulicama kao da su moje dvorište. Sve blista.
Kad prijateljica završi s poslom, sjedamo na bicikle i jurimo kroz grad. Čekam je kod crkve, pa se lagano penjemo ulicama sve do trenutka kad se treba spustiti prema rijeci. Na kupalištu je uvijek mnogo automobila. Ljudi igraju odbojku, kartaju, kupaju se. Živo je. Oblačim šarene suknje koje na biciklu vijore poput zastava.