OK JE PREĆI NA AUTOMATIK
GRADIMO NIODČEGA
Uvijek krećemo sa slabo osvijetljenih polazišta
Od nepravilno napisanih riječi gradimo poglede na sutra
Koje je tu već danas
Teškim naporom dižemo kraljevstva u gradovima
Gdje su ljudi spremni umrijeti za vlastitu ekvivalenciju
Gdje nas uče da zaboravimo na melodiju tišine
Gdje nas mole da otupimo međusobne poglede
Nikada ne pristanemo na dogovor skromnosti
I aerobnost granica među ogoljenim bićima
1.
akumulacija
porazi se akumuliraju
i to je ono što nas na kraju uništi
to je jedna od glavnih ideja knjige koju sam pročitao
knjige koju je upropastio njen sopstveni kraj
to je, ipak, knjiga koju ću čitati ponovo.
sećam se tebe sa tom knjigom na kolenima
bila je zima i samo što nisi umro
u kući smo se znojili
nikada nismo znali da naložimo kako treba
u sobama je bilo previše vruće
u hodnicima je bilo suviše hladno.
ti, sa knjigom na kolenima
i znojem na čelu
ostavljaš knjigu i razgovaraš sa mnom
to je jedna od stvari koje moram
da sačuvam
mislim da sam tada znao da ćeš umreti.
Krao sam
Izgubio sam kutiju s velikim riječima
bombu u jeziku
/punoća platna pod raspuštenim prstima prostornosti/
i mislim koliko dima ove pukotine u zidovima još mogu podnijeti
uz Mekong na putu ka poljima lubanja
– gdje slijepi budist pjevuši o deset tragedija
i veseli turisti pucaju u mršave kokoši –
zastao sam da u džepovima prepipam tvoj oljušteni lak
na tren zaboravim otok gdje sam krenuo
/šešir na glavi uz divlju djevojku čvrstih grudi/
i pokušam ukrasti jedan od ovih osmijeha oslikanih krvlju.