POEZIJA

Žaklina

Žena iz našeg komšiluka
Slučajno je sinoć pala sa sedmog sprata
Kažu voljela ga ludo
Kažu da je iz njenog stana uvijek najbolje mirisalo
Da joj je kupatilo uvijek bilo dezinficirano
Svake sedmice je trošila dva domestosa i dvije solne kiseline
Svima se osmjehivala i govorila dobar dan.
Djeca su uvijek bila čista, uredna i učtiva.
Ujutro je kuhala, a potom ih vodila u park
Uspavljivala, pa kuhala, pa opet vodila u park
Žaklina je samo čitala kataloge supermarketa
Gledala akcije i razmišljala šta da kupi
Od onih deset, dvadeset maraka što on ostavi.
Žaklina je imala nespretno nacrtane obrve,
I oči koje su uspjevale da pregledaju uveče
neku tursku seriju, a sutra ujutro prepričaju u hodu
nekoj komšinici koju sretne usput.
Imala je najdraže glumce i njega koji skoro pa nikad nije bio tu.
Žaklina samo ponekad nije znala šta da radi.
Samo bi naslonjena na balkonu posmatrala ptice.