Matrjoška
Među suvenirima ispred mene bljesnu babuška lutka
Istina, tradicija joj je ruska
A nađoh je u srcu sarajevskog kutka
Vratiše mi se na djetinjstvo sjećanja
Kad sam imala šest godina i bila puna sanja
Otvarajući crvenu lutku u kojoj je crvena lutka u kojoj je lutka crvena
I još jedna takva drvena
Velikih trepavica i očiju krupnih
Ali zastade mi stih
Kad se sjetih da je babuška ustvari matrješka –
Majka, mama, ne, nije to greška
I zato sam sad morala tu matrjošku kupiti
Ma po novčaniku ću se lupiti
Ushićeno sam mislila, sina noseći,
Kćerku za ruku vodeći
Sad je i ona oko lutke u lutki u lutki bila ushićena
Jednog dana i ti ćeš biti žena
I eto nas, babuška je sad naša
Ista onakva crvena
Ista onakva drvena
Vadim slojeve sebe i vidim sebe malu
Istu takvu kao s neba palu
Kako vadimo lutke, one manje postaju plave
One manje postaju prave
I gledam babušku-matrjošku, i mislim kako sam Majka
Mislim kako je neka uvrnuta bajka
Postao moj život u kojem se vraćam onoj sebi sićušnoj
Pokušavajući pobijediti nespokoj
Dok se i sama brinem o sićušnoj djeci
Do mene dolaze odjeci
Djevojčice
Moje lice
Još je moje, iako imam ponešto vlasi sijedih
Ali kažem joj: ne brini, ja i dalje pišem stih po stih,
Griješim, istina, dok se kao dijete o djeci brinem
Pokušavam sve ove slojeve da skinem
Da iz središta žive
Da se životu dive
Ne znam koliko mi uspijeva
Teško je doći do takvih ciljeva
Ali ova matrjoška zna da smo samo obličja
Matrjoška zna da smo samo naličja
Lica Vječnog El-Musavvira
Matrjoška zna da srce svira
Kako Muzika žice duše dira
Svaku posudu u posudi Oblikovatelj zna
Svaku stvarnost iza koje je dio Odsanjanog sna
Nema skrivenog, iako se od sebe skrivamo
Jednom, kad bljesnu sjećanja, opet se Sebi otkrivamo.
Kad prije prođe
Život je ono što sanjamo
Dok se klanjamo
Lažnim idolima
I u tom robovanju gušimo se u bolima
Odvojenosti od stvarnosti
Kao da se odvaja meso od kosti
Može li Ja sebi da oprosti
Torturu laganja da je život vječan
Torturu istine da se ovaj dan
Više nikad vratiti neće
Istine da nismo svjesni sreće
Dok gledamo bebu kako pored nas smireno spava
Dok gledamo kako se pod vjetrom njiše zelena trava
Dok gledamo kako dijete prvi put čita slova
I razvija ideje i niz snova
Dok gledamo kako galeb visoko gore leti
Dok tražimo hladovinu i spas od žege ljeti
Dok pahulje lica nam zasipaju
Dok snježne grudve okolo se rasipaju
A Snješko Bijelići se grade
Dok se cvjećke i mladice sade
A behar oporo miriše
Dok tijelo nam prosto, eto, samo diše
A svaki taj udah bez naše svijesti se odvija
Naše postojanje misterija obavija
A mi kroz maglu životarimo
Sijedimo, boramo se, starimo
Vehnemo kao biljke
Savijamo se kao suhe stabljike
I odlazimo, pitajući se “Kad prije prođe? “
Čekajući neki znak da nam dođe
Da ćemo se probuditi
Da će sve dobro biti
Da nećemo suze liti
Da nije za sve prekasno
Da se vratimo i shvatimo da je živjeti prekrasno
Ali samo dok si Budan
Neodvojen od Sebe, svjestan da jesi san
Koji Istina sanja
Istina koja jedina zavređuje da joj se klanja
Ponizno, zahvalno, drhteći
Ponosno, voljeno, voleći
Valja u kabur, zemlju leći
Pa sebi zaborave ne poreći
Pa sebi pravo u oči reći:
“Eh, da sad iz zemlje u oblake mogu izrasti,
Eh, da sad mogu vrijeme nazad ukrasti
Eh, da sad mogu opet pasti
Pa ustati s pokajanjem
Eh, ali nisam biće s vječnim trajanjem
Mada znam da Istina koja me sanja
Ima toliko milosti i davanja
I sad ostaje još samo nada. “
I tako glava klone na jastuk, pada,
Dok se budi u život poslije života
Dok čeka da se sa Sobom spoji, smota, sa Sobom oko Sebe omota.
Jebe mi se za poeziju
Oči mi trnu od zurenja u vijesti
Od plakanja i boravka na rubu svijesti
Suvišna se svaka riječ čini
Suvišna u sistemu gdje vladaju zločini
Ima li u poeziji mjesta za psovke
Ima li mjesta za nebrojene brojke
Koje se nižu u mom umu
Koji otupio je, kao da stojim na drumu
Ne reagujem na svjetla farova
Ne reagujem, iako znam da život pun mi je darova
Sve mi je mutno, dobro ne vidim
Sve mi je mutno, o, kako se stidim
Što djecu gajim u ovakvom svijetu
Kako se plašim što ne mogu samo da lepršam kao leptir na cvijetu
Jebeni sistem i jebeni novac
Jebena korupcija i jebeni lovac
Konzumerizma i sjaja
Jebena jurnjava i besmisao bez kraja
Jebena ubistva nedužnih
Jebe mi se za poeziju i za ovaj i naredni stih
Prvi put psujem dok pišem
Mnogo puta sam psovala dok dišem
Ljudskost je prije svega
Ljudskost kao vulkan nadire preko svih stega
Gdje će svrstati ono što pišem –
Snobovska sranja me ne zanimaju, važno je da dišem
Važno je da dišem
Važno je da dišem
Stojim i dalje nasred druma
Preplavljenog uma
Šta da radim
Skloni se, vrijeme je da cvijeće sadim
Ostani, odustani, preteško je kroz maglu ići
Ali negdje ćeš već stići
Imaš djecu, moraš se nadati
Moraš se nadati, da djeca više neće u ovom svijetu stradati
Ali kako da zaboravim, pitaš očiju plačnih
Kad bih mogla u žive da vratim sve njih
Ne možeš, dalje idi
Ne možeš, Neko sve vidi
Možda to sad nije utjeha neka
Ali je rijeka
Koju moramo preći
Moramo dalje teći
Sve dok se u More ne ulijemo
Tek tad ćemo bez patnje, bez suza, potpuno da se smijemo.
Jasmila Talić-Kujundžić rođena je 1989. godine u Banja Luci. Osnovnu i srednju školu završila je u Zenici, a u Sarajevu, gdje i danas živi, magistrirala je Psihologiju na Filozofskom fakultetu. Njen prvi roman „Nebeski prozor“ (2025.) nagrađen je kao najbolji na konkursu festivala Moja prva knjiga izdavačke kuće BMG Bosanska medijska grupa, Tuzla.
Jasmila je radila šest godina kao urednica omladinskog časopisa “Preventeen”. Ona ima dosta iskustva u radu sa djecom i mladima, radila je u školama i dnevnim centrima. Objavljivala je poeziju, prozu, eseje, članke na brojnim portalima, časopisima, i antologijama.
Dobitnica je i prve nagrade na konkursu za najbolju novinsku priču koji je raspisala „Naša riječ“ Zenica 2008. godine.
Jasmila je trenutno usmjerena na majčinstvo i pisanje. Ima spremno još nekoliko rukopisa proze, poezije, te slikovnicu za djecu.
