nikad ne znaš kako tko umire, kako tko živi
koji putevi se ugovaraju i zašto isti vise o žici
telefonske linije između zemlje i neba
kroz eter
kojom neki metali nose neke strujne valove
kojom neke spirale ugovaraju nove vortekse
nikad ne znaš kako tko dušu prodaje i čemu
da ostane
duže od poziva, puta i duže od svog života
noseći svoj oklop stanica i povlačeći se po ruševinama
tamnina i truleži napuštenih ljetnikovaca
u potrazi za ono malo plavog svjetla lavljeg ljeta
za koje ne znaš da je otišlo, iza velike gospe
onog trenutka dijamantno oštrog modrila osobne zaštite
onog momenta kad sam ti milostivo poklopila slušalicu i rekla
mogu pričati i sama sa sobom
ionako ne znaš kako živim
ionako ne znaš kako umirem
ni čemu pišem bez daha
S Vragom problem ima
Samo onaj koji mu duguje
Davno dano predano
Nešto
Vrati zmajevima zmajevo
I zapali šibicu
U duhu vremena mijenjam spol duše
Vatru zalijevam vodom i davim sami zrak zemljom
Da ne boli nova mijena, da je lakše gubiti, stanice kože i život
Da se glad utiša zapetljajem crijeva, tankih, debelih i krvnih
Oko moždanih vijuga koje su jednog ljetnog dana odlučile
Da neće misliti o tome što jedu
Piju li pitku vodu s izvora ili grabe da bi srkali
Ukočenim rukama iz mulja svakodnevnice
Usnama popucalim žeđu istrošenima
Onda dižem zastavu samo da bi opet
Mogla podići i koplje i luk i strijelu,
i sa sve četiri ruke i sve tri noge
Uskrsnuti u sebe i ponovno
Biti vatra, onaj pradavni
Jednospolni pržeći oltar ognja