Opet gledam u mobitel, iako sam izašao i neću se vratiti barem dva sata tako da ionako ne mogu ništa raditi. Obukao sam staru zelenu hudicu i donji dio trenirke prije nego su stigli opet nazvati. Gotovo sam izletio kroz ulazna vrata zgrade.
Jebena nedjelja, nedjelja ujutro, a oni zovu još više nego kad je radni dan. A ja se javljam, jer na takve sam uvjete pristao; fleksibilno radno vrijeme znači od jutra do navečer, svaki dan. Da je barem nešto važno, to čime se bavim, da sam doktor, a ne informatičar, ali ovo je smiješno. Ili tužno, kako se uzme. Dobro je da nemam obitelj, ovo nitko ne bi trpio, ovo ni ja ne mogu istrpjeti, mislim dok gledam crvenilo koje mi se s lica počelo širiti na ruke. Koža me žulja, želim iskočiti iz nje, iz ovoga u čemu sam se zatekao, ali zasad ne mogu. Nemam drugih mogućnosti.
Pa trčim.
Trčim kao da me gone divlji psi, i to po Maksimiru. To traje oko sat vremena ili dok ne izdahnem i ne padnem na pod, dakle dok me nešto čvrsto ne stisne u plućima. Zatim malo hodam. Poznajem sve staze, barem tako volim govoriti prijateljima, iako su mi sve zapravo slične i orijentiram se u prostoru samo po nekoj nejasnoj intuiciji. Ali, počeo sam voljeti šumu. Prije sam imao strah od ulaženja jako duboko, ali sada me nije briga. Što gušće, što dalje, to bolje. A i signal na mobitelu je slabiji.
Ne bojim se ni životinja ni luđaka, uostalom, postao sam i prilično brz. Mogao bih se utrkivati s tigrom ako pobjegne iz zoološkog. Najviše volim gledati kroz krošnje u nebo. Mogao bih satima promatrati tanje i deblje grane, kad bih samo imao toliko vremena, kako se isprepliću ispred plavog prolaza u slobodu.
Ipak, najčešće se nastojim fokusirati na trčanje, a ne na pregledavanje prirode pa tražim glatke i prohodne staze. Slušam odjek svojih koraka. Promatram zeleno oko sebe i nekad dodirujem kore stabala. Ne znam kako se koje zove, ali volio bih naučiti sve; nazive stabala, biljaka, svih paprati koje usput vidim.
Sjećam se jednog drveta kraj kojeg sam prolazio kao dječak, imalo je na sebi veliku kvrgu i djed s kojim sam često šetao govorio mi je da je bolesno. Pitao sam se zašto mu nekako ne pomognu, svi ti ljudi koji rade u parku. Sigurno imaju neke lijekove, prvu pomoć za drvo. Činilo mi se da je kvrga svaki put kad smo tamo prolazili sve veća pa sam prestao gledati. Kad bismo se približili tom drvetu, okretao sam glavu.
Zvuk mobitela me prene.
– Da? – javljam se. Glas mi zvuči uplašeno. Uvijek tako zvuči kad me zovu i to me posebno nervira.
Kolega mi diktira što sve moram napraviti dok gledam u dio trave omeđen visibabama.
– Nadam se da si pri kompu – kaže mi.
– Da, da, naravno – odgovaram pitajući se hoću li zapamtiti što mi govori.
– Možeš li ipak zapisati?- pita me pomalo grubo.
Često nešto zaboravim pa se na mobitelu izmjenjuju on, šef i kolegica i govore što je sve još trebalo i dokad treba napraviti novo. Otvaram mobitel i u poruku zapisujem sve što mi se čini da je rekao.
– Za pola sata, Ivane.- upozorava kolega.
– Može sat vremena?- cjenkam se.
Spušta slušalicu. Uz visibabe, tu su još neki vjesnici proljeća, ali niti njihova imena ne znam. Trebao bih biti u šumi dugo, duboko u gustišu i pregledavati sve jedno po jedno, dugo i pomno.
Trčim dalje, sve do staze posute kamenčićima. Imam još petnaestak minuta, računam u sebi, a zatim moram natrag. I naravno, kasnit ću sa zadatkom.
Trčati ili ne trčati, pitanje je sad. Kroz majicu osjećam znoj, trebalo bi možda ipak zastati, predahnuti, doći k sebi. Lice me peče. Sigurno je sasvim crveno.
Mobitel opet zazvoni.
– Da- javljam se, nadam se, odlučnije.
Krećem prema dječjem igralištu. Tamo ima nekoliko klupica, malo ću se odmoriti, popiti par gutljaja vode iz česme, krenuti kući.
– Nemoj zaboraviti ono od jučer, to treba postaviti na sajt što prije.
U sljepoočnicama osjećam pravilno kuckanje.
– To sam stavio još rano ujutro- kažem.
Želio sam spavati barem do sedam, ali probudio sam se u šest da završim zaostatke od jučer.
Noge mi postaju teške, a lice kao da se pretvara u vatru.
– Nisam vidio- kaže kolega.
– Provjerit ću onda sve još jednom- završavam pomirljivo.
Stavljam mobitel u džep i sjednem na klupu. Mislio sam da će u parku biti više djece i roditelja, ali pusto je, tek dvoje na spravama, dva dječaka, i njihovi roditelji; žena s malim bijelim čupavim psom na uzici na klupi pored moje i bračni par malo dalje od nje. Tu je i muškarac u ranim tridesetima s malenim u drvenom vlaku. Ubrzo dolaze još dvije žene s djecom, djevojčicama koje usklađeno otrče prema toboganu.
Čudno je sjediti u dječjem parku a nemati dijete, pomislim. Gledam dječačića na vrhu sprave s drvenim mostom i zamišljam da je moj. Koliko bih se oko njega morao brinuti? Bi li me to učinilo ravnodušnim prema svemu ostalome?
Gledanje djece na spravama me smiruje. Ona se zalijeću prema svemu, male ruke i noge su uvijek u pokretu.
Mobitel mi zazvoni.
– Da?
Automatski pogledam oko sebe, iza sebe, u šumu. Možda su me pronašli, saznali da nisam tamo gdje bih trebao biti, za svojim stolom. Što da radim? Reći ću da sam morao izaći na zrak zbog kože, da imam tešku alergiju na prašinu.
– Što je bilo?- ovaj put kolegica.
– Ništa- kažem. – Samo sam izašao do dućana.
– Mislim, što je bilo s onim od jučer?
– Pa ne znam, mislio sam da je to na sajtu.
Tenisicom prevrćem kamenčiće ispod klupe.
– Ivane, imaš petnaest minuta.
– Da, da.
Spustila je. Kako je moguće da to nisam stavio? Popio sam jutros tri šalice kave da se razbistrim i koncentriram na zadatak.
– Pička ti materina!
Povik me prene. Brzo podižem glavu. Što se dogodilo? Bračni par jednog od dječaka stoji pored mene. Muškarac drži dječaka za ruku i viče na ženu sa psom na klupi.
– Da, udario ga je, da, zašto ne paziš na njega?!
Dječak kojeg drže za ruku ima spuštenu glavu i šakom je obuhvatio nos. Ne mogu vidjeti je li povrijeđen ili nije. Drugi dječak, koji ga je valjda udario, stoji kod tobogana spuštenih ruku. Otac sa sinčićem više nije na vlaku. Primaknuo se toboganu i promatra ih, dok su dvije žene s curicama koje sada trče po mostu prekinule razgovor i gledaju prema nama.
– Nije ga udario, samo ga je malo odgurnuo…- pokušava žena sa psom. – Možda su se zaigrali…
Čovjek pušta dječačića i naginje se nad nju.
– Glupačo, rekao je da mu je skoro razbio nos!
Muškarac je krupan, kratke crne kose i debelih obraza. Njegove ruke krenu prema ženi na klupi. Pogledam njezin vrat, bijel i tanak.
– Hrvoje, čekaj – kaže mirno žena do njega koja je sada preuzela dječaka i gleda u njegov nos. – pusti ju.
Muškarac odmiče ruke od žene koja mu i dalje nastoji nešto objasniti, ali glas joj je pretih i ne čujem što. Njezin se sin sada nesigurno malo odmaknuo od tobogana i gleda prema njima, kao da procjenjuje treba li se u ovom trenutku vratiti majci ili ne.
– Hrvoje, mislim da vidim malo krvi kod nosa- kaže žena. – Imaš li možda maramicu?
Žena sa psom počne prevrtati stvari u svojoj torbi i izvlači maramice.
– Pa dečki su se naguravali, vidjela sam…- kaže dok joj se glas lomi. Gleda okolo u potrazi za nekim tko bi potvrdio njezinu priču. Pogled joj se zaustavlja na meni.
Gleda me molećivo, upitno.
– Ma trebala si paziti na njega, na njih, ti nisi normalna, vidiš što je bilo…- kaže muškarac i pogleda prema ženi i sinu.
Žena ga pogleda čvrsto. On bespomoćno raširi ruke.
– Hrvoje?- kaže žena – hoćeš li mi dodati te maramice?
Muškarac prima maramice i gleda ih.
– Taj dječak je čak i manji od njega- nastavlja žena. I dalje ga hladno promatra.
Muškarac vraća maramice na klupu i pogleda prema drugom dječaku pored mosta. Pratim njegov pogled. Drugi dječak je doista sitan i nježan, plava mekana kosa mu poigrava oko glave.
– Hrvoje? Hoćeš li konačno biti od koristi?- začujem glas njegove žene.
Čovjek se okreće natrag prema njoj pa divlje zvjera uokolo kao da se pokušava dosjetiti što zapravo treba napraviti. Zatim mu se pogled zaustavlja na psu.
Uzima ženi uzicu iz ruke i podigne malu čupavu životinju iznad zemlje.
Psu nije jasno što se događa pa ne stigne niti zalajati, samo se koprca i cvili dok ga muškarac čvrsto drži u zraku. Njegova glava mlatara lijevo-desno kao glava lutke.
Vidim mu uši i stražnju stranu glave, noge koje grabe po zraku. Uzica ga stišće sve jače. Uskoro će ga ugušiti.
Žena se naglo digla i pokušala dohvatiti psa, no muškarac ju je drugom rukom gurnuo natrag na klupu.
– Evo, sad sam i ja tebe malo odgurnuo – vikne slavodobitno.
Njegova žena mirno pregledava dječačića. Kleknula je kraj njega i smiješi se. Plava haljina joj dodiruje pod.
Iz velike daljine začujem zvuk svog mobitela. Uzimam ga i držim u ruci. Ovaj put opet zove kolega.
Pogledam prema muškarcu i psu koji se još uvijek, iako sve slabije, trza u zraku. Naciljam čovjekovu glavu i iz sve snage bacim mobitel na njega. Učini mi se da ga je pogodio negdje između čeljusti i vrata, ali brzo se odbio, kao od gumene podloge, pa nisam mogao biti siguran. Ispušta uzicu iz ruke.
One dvije žene i muškarac trče prema psu i ženi. Jedna viče i zaklanja ženu, druga prima psa i skida mu uzicu. Pas je nepomičan.
Muškarac se rukom drži za vrat i pogleda prema meni.
– A koji ti kurac hoćeš, a?
Oči su mu male i okrugle. Gledam ga nepomično. Ni on se ne pomiče.
Zatim osjetim kako se pokrećem prema njemu, kao da sam povučen nekom tankom špagom. Neprekidno ga gledam u oči. Konačno, on spušta glavu. Njegova žena se podigla i prima ga za ruku. Usta su joj velika, raširena u podrugljiv osmijeh.
– Idemo sad. – kaže mu i povuče ga za ruku.
Krenu prema izlazu iz parka. Njihov sin trčkara ispred njih. Žena hoda polako i uspravno i vodi ga iza sebe kao malo dijete. On još uvijek ne podiže glavu.
– Pas je dobro, dobro je!- začujem ženski glas.
Vlasnica psa drži ga u krilu i plače. Druge dvije žene sjede oko nje i nešto joj govore.
Muškarac sa sinčićem gleda prema paru koji izlazi iz parka.
– Jebote…- kaže i privuče dječaka prema sebi.
Sin od žene sa psom još uvijek zaleđeno stoji pored tobogana. Jednom se rukom primio za penjalicu. Pogledi nam se sretnu.
I dalje stojim na mjestu. Na trenutak pogledam u vis. Nebo je otvoreno, bistro.
– Gospodine, gospodine? –ispred mene je jedna od žena s curicama. – Vaš mobitel.
Dodaje mi mobitel. Primam ga i spuštam ruku.
– Strašno, jelda? Kakvi ljudi. – nastavlja žena.
– Da… – odgovaram neodređeno. Pokušavam se sjetiti o čemu sam razmišljao.
Vraćam se do svoje klupe i namjeravam sjesti, ali ponovo kao povučem onom nevidljivom špagom produžujem prema šumi.
Koraci su mi sve brži i shvaćam da sam opet počeo trčati, sve dublje prema šumi umjesto prema izlazu.
Prekida me poznati zvuk; melodija na mom mobitelu.
Ne obazirući se, nastavljam prema gustišu.
