NI IZ MOG PLEMENA NI IZ MOG SVIJETA
da se dva svijeta sljube
valjalo bi naći početak svega
uzeti olovku i spretno računati
po duljini i širini i visini
sabrati sve uzroke
izvagati namjere
i strpljivo ih finim potezom
slijepiti do savršenog prianjanja
ali ja nisam iz tvog plemena
znam da će neki izboj uvijek stršati
ili će stare rane zjapiti
ili strahovi kroz proreze prosijavati
jer im zbog sućuti nisam znala
na vrijeme oči iskopati
ali ja nisam iz tvog svijeta
ne usudim se vremenu vjerovati
niti znam šutnje ukrotiti
niti strpljivo lijepiti i spajati
vješta sam jedino i znam
riječima vratove zavrtati
prelomiti ih i napuštati
a ja bih da mi koža bude tamna kao tvoja
da se u mraku barem
razlika ne vidi
da se prelijevamo i šumimo
zaigrani svojim plimama
da nam pleme ne presuđuje
da se let tvojih ptica gnijezdi u mojim granama
da moje rijeke teku tvojim koritima
da pohlepno ubiremo smokve
i zobljemo grožđe na našim liticama
i da naše pčele raznose nov život
a njihov med hrani naše gladi
da tvoja pleća budu počinak mojim brigama
da moja utroba bude sidro tvojim nemirima
da me more uroni u tebe
netom prije noći
i svjedoči
O ČEMU GOVORIMO KAD NE GOVORIMO
prvi korak: prešućivanje
još mogu osmijehom se sakriti
izbjegnem li radoznale poglede
možda me ne mogu vidjeti
samo da ne pitaju kako sam
samo da me misli moje ne prevare
pa da se rasplačem
ljudima bude neugodno
jer ne znaju što bi ti rekli
ili te tješe a ne trebaš utjehu
sućut zaboli i obezvrjeđuje
ako nije u zagrljaju
u potrazi za srećom
ljudi lako pregaze tvoju
drugi korak: negiranje
bit će bolje, samo hrabro
nije ti ništa
sve je to samo u glavi
skreni misli nekim poslom
i radi, samo radi
peri prozore čisti podove
po treći put presloži ormare
vrijeme će učiniti svoje
suze su za djecu i kukavice
prilagodi se pomiri se
radije se liježe na pokošeni travnjak
treći korak: disanje
nisu mi dali da odrastem
kad je tome bilo vrijeme
sve šutnje nisu me sačuvale
a još manje me spasili otpori
ja trebam strmi uspon
da mi oduzme dah
da me vjetar hrani vonjom
soli i smokve
u kosu mi uplete plavi mir
trebam golu sebe raskriliti udahu
ja trebam horizonte
da se otvore i dišu sa mnom
OTVORENO
finim uzdužnim rezovima
otvorit ću kožu
razgrnuti meso
pomno preslušati kosti
zaroniti u pustinju sebe
do nule
sve skriveno osvijetlit će
u tom jasnom trenutku
spremnost da se razmrvim
pod neizmjernim nebom
nanizat ću pravilnu nisku
svih pohranjenih bjegova
i okititi njome
svoj izborani vrat
da sakrijem vrijeme od svih
što zaviruju u moju prolaznost
da dopustim svjetlosti
da se slama kroz mene
da drhti u titraju
uostalom sve je još tu
u tragovima
kao otrov u malim dozama
liječi me i prelijeva
gdje bih bila prazna
ili me ne bi bilo
RASPLITANJE
godine me moje razgolićuju
može li se išta sakriti
dok si bedem sred pustinje
jutrom se mutnim snovima umivam
i ne nanosim šminku
ne proučavam se u ogledalu
ne žudim za visokim potpeticama
ne dotjerujem uspomene
odričem se višestrukih značenja
razodijevam dopadljivost
utapam suvišne riječi
ogrnuta vlažnim svitanjima
bosonoga i neskrivena
razvezujem stegnute riječi
obrubljujem rječite šutnje
i puštam vjetar u sebe
da me udara i raznosi
pod prijetnjom da me iščupa
iz svega poznatoga
rasplet:
ništa me ne može obnaženu povrijediti
jer nemam što izgubiti
Snježana Radetić