RUŽE FRANJE FERDINANDA
Moja baka već tri dana spava
i nitko je ne može probuditi.
U glasnom joj disanju
čujem kako se preslaguje nebo
i kako se jata ptica križaju
negdje nad Atlantikom.
Smrt je bezbolna
kada je kraća od misli
i brža od čiope.
Recimo, kao hici Franza Ferdinanda
koji su tijekom 1913.
uspavali
više od 5000 jelena.
U pauzi između dva okidanja
puno ruža ruža
u ružičnjaku
puno latica
među jelenskim rogovljem.
U pauzi između trena smrti
i vijesti bližnjima
mumificirana samoća bića.
Kao recimo, osamljenost Principove ruke
između vidovdanskog pokreta
i gangrene okrunjene amputacijom
1916. u Terezinu.
Crna ruka.
Smrt je sinegdoha, mislim,
i slušam kako se u sasušenim plućnim opnama
preslaguje nebo
sporije od pupanja najprkosnije ruže
u vrtu Franza Ferdinanda.
(iz zbirke Stepenice za Stojanku K., VBZ, 2019.)
„JA SAM OVDJE RADI NEČEG DRUGOG:
DA VAM KAŽEM NE I DA UMREM“
Dva su najveća izuma, kaže On u Godardovu filmu,
beskonačnost i nula.
Ona pričeka trenutak pa odgovori smjerno,
kao pred sucem: Ne.
Seks i smrt.
I to, kako je nježnost potrebna
da bi se rodio bol.
Zmijsko gnijezdo prezimljuje u vati
za Djeda Mrazovu bradu.
Primakneš li dalekozor bliže,
vidiš puno zemlje na dnu ulice
mala razbacana brda
kako rastu preko neba.
Pa tražiš pseće oči
da ti pokažu rubove svijeta.
Da te nasele u onom gdje čovjek izgubi sebe,
ako daje tako.
Na internetima prosvjedi,
na trgovima golublja krila
i puno nepotrošene slobode.
Dosadno mi je u ovom bespuću,
pisao je G. B. prije pola stoljeća;
razumiju me samo mala djeca
ili tužni starci.
U susjedovu dvorištu, jedna se kruška zabunila
i procvjetala početkom listopada.
Gledam je, zbunjenu i lijepu,
prezrenu od vrtne vojske.
Pčela nigdje.
(iz zbirke Stepenice za Stojanku K., VBZ, 2019.)
U ROJU
Prvi stršljen doleti niotkud
iz slijepog djedova oka
ili iz zagorjele praskozorne zvijezde.
Drugi izmili iz usputno izrečenih riječi
iz prozirnog pogleda majke
ukrućenog u kockice leda
što plivaju u voćnome soku.
Treći se rodi iz sjene koja pleše po zavjesi
iz čudnih linija zraka
koje dugo gledaš u popodnevnoj osami
u vrijeme spavanja dok ti se ne spava
pa ti oči trepere
i zrak treperi
i sve je jedna velika šutnja
u rasušenoj kući.
Sljedećeg nađeš kraj novorođenog kunića
što je još ružičast ispao iz gnijezda.
Jedan te pratio pustim poljskim puteljkom
na povratku biciklom iz škole.
Neki su bili u nagaznim minama jezika
u mokrim dječjim rečenicama
u vlažnim WC-ima
u grubim licima i očima bez korijenja
kada si htjela da se stvarnost otvori
kao biblijsko more
kao koračanje kroz žito.
Najveći je spavao u očevu dušniku
ispod nepropusnog odijela čuvara pčela
pa bi povremeno
pri nekom vrtložnom udahu
izletio kroz usta
u sobu.
Stojiš na osami između dva brda
u suhom koritu
onkraj proljeća i jeseni.
Zrak treperi
ljeto je gaza a ravnodnevnica mit
na koži ti bubre krila
pod opnom se roje
crni ugrizi.
(iz rukopisa u nastanku)
Andrijana Kos Lajtman
Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je nositeljica različitih kolegija iz hrvatske i svjetske književnosti. Znanstvenim je interesima najviše usmjerena suvremenoj književnosti. Objavila je pedesetak znanstvenih radova u domaćim i stranim publikacijama te dvije znanstvene knjige: Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.) i Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze (Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.). Autorica je pjesničkih zbirki Jutarnji laureat, Lunule (Disput i DHK, Zagreb, 2012., nagrada „Dobriša Cesarić“), Teleidoskop (HDP, Zagreb, 2018., finale nagrade „Ivan Goran Kovačić“) te Stepenice za Stojanku K. (V.B.Z., Zagreb, 2019., finale nagrade „Fran Galović“). Pjesme su joj prevođene na makedonski, slovenski i mađarski jezik. Članica je Hrvatskog društva pisaca (HDP) i Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti (HIDK). Urednica je i voditeljica književno-kulturne tribine KAČ na Učiteljskom fakultetu, Odsjeku u Čakovcu.