moji ljudi su bogati
imaju velika kola
kojima stižu od istoka na zapad
svakog dana
i vjerovatno pamte odakle su krenuli
dobra su ta kola
brzinu im određuje sezona
pouzdanost potpisuje priroda
a boja im je žuta
kao kosa jedne drugarice
koja sija
jer ona preko noći na glavu stavlja
samo birane riječi klasika
i pušta ih dugo da odstoje
žuta kao koža brata
druge drugarice
on tvrdi da postoje dva sunca
mi slušamo
jer je stariji i pametan je
i bivši talentovni muzičar
ali ne vjerujemo
nismo više mali
kao kad su to lažno sunce
dokotrljali
pa rasuli po našoj zemlji
a on ga i njegovi drugari
dijelili, kuvali i jeli
pa davali drugima da kušaju
trulo pričešće
iz iste garave kašičice
mi smo na nečem drugom
imamo svoje male katastrofe
zovemo ih običaji
obični su običaji mojih bogataša
s kućama najmljenim kraj mora
s kućama kupljenim
i ostavljenim
jer su roditeljske vazda udobnije
s praznim kućama đedova
koje zagledaju stranci, i Rusi
iz svih naših kuća
trčke neoprezno izlijeću
toplo obučeni glasovi
npr. kad se zimi okupimo
i prvo pričamo kako je meni
ipak dosadno u Beogradu
kao uostalom i svugdje
i kako bi već trebalo
da se okanem pjesničkih stvari
za koje je potrebno imati
daleko više iskustva
oko toga se svi složimo
no rasprave se obično vode
zbog Boga
odgovarajuće plejliste
pravog porijekla
od komšije kupljenog vina
eventualne književne vještine
ratnih zločinaca
i drugih nerazriješivih pitanja
takvi su moji ljudi
ozbiljni
ponekad pričamo o muzici
novim i kultnim filmovima
i kako precizno definisati to kultni
ili, teže, kvalitetan
nekad o slikama odloženim po sobama
koje sad skoro sve zovemo gostinjske
jer neki od nas sve više su gosti
o tuđim suvenirima
naši su uvijek samo za poklon
o omekšivačima za garderobu
i sličnim viškovima duha
obavezno o tragedijama
rađe o kolektivnim nego kućnim
dosade brzo te šale o očevima
kad im kažem
hajde da smislimo igru
bez ijednog pravila
oni predlože građanski rat
i svi umremo
ali od smijeha
valjda da preteknemo vrijeme
mada čini se kako
niko ne misli o budućnosti
i prošlost nam je neizvjesna
takvi su moji ljudi
neozbiljni
pa se više pitamo
gdje će nas žuta kola
tog dana odvesti
na bevandu i riblju čorbu
u kom priobalnom ili gorskom džepu
da zazveče šareni klikeri
naših lobanja
nekad iz njih izbačamo
politički nekorektne viceve
visoki dječaci se smiju
čak i našim, nižim, ženskim
uvijek tobože s oprezom
kao kad nam se nježno priklanjaju
pri pomisli kako se samo za dobre mornare
skuplja sjaktava slana s trepavica
i da su svi ljudi morepolovci
a oni nimalo loši
tek iz pristojnosti nesigurni
da su tamne i zelene oči drugarica
more u kom su baš njihove jedrilice
najbrže dovoljno često
a zauvijek nepotopive
mi se na njih
kad je neophodno ljutimo
jezikače kao naše bake
bučne, bistre, brze
poput rijeke
kraj koje lovimo gipke ribe misli
visoko puštamo zmajeve smijeha
i takve
već njegujemo njihove
još nerođene kćeri
ti moji bogati ljudi
kad su bili mali
znali su
ili uglavnom ne
tačno šta bi željeli biti –
bankarka, grobar, romanopisac
pekarka, doktor, glumica, Njegoš
na kraju smo postali prijatelji
to nije najviše što smo mogli biti
ali je najljepše
znamo dok pred još jedno pokretanje
neuništivih žutih kola
svi zajedno i dalje pjevamo
saundtrek za bolji život
