“Pis”, povikao je prema pokislom mačetu koje mu se motalo oko nogu u nadi, valjda, da će se ogrijati. “Pis”, tresnuo je čizmom u blato i mače je pobjeglo. U sebi je opsovao sve mačke svijeta i nastavio s poslom. Sjedio je na rasklimanoj skemliji pored zarđale kade natrpane blatom i ćumurom i stručno prebirao, odvajajući jalovinu od sjajnog grumenja ćumura. Mače je mjauknulo sa sigurne udaljenosti. “Pas ti mater”, opsovao je.
Žena jeca, lica zarivenog u dlanove. Starica dolijeva kafu. On sjedi na trosjedu, sam ali stiješnjen. U međunožju ga pecka, ali ne smije posegnuti. Dječji tabani tapkaju po ćilimu, od dosade djevojčica povlači gosta za nos, za uši, za prsluk. On se blago nasmije i stavi je na krilo, ona opet bježi, on ne zna šta bi s rukama, pa zapali još jednu cigaretu. Zrak natopljen tišinom, kao neocijeđena krpa. Jecaji i miris guste kafe podsjećaju ga da “bašumsagosum” koje je protrtljao na vratima neće biti dovoljno. Ženino lice skriveno u šakama traži još. Kako se to desilo, na primjer, je li mu ko pomogao, je li se neko zatrčao da spasi njenog muža, njenu lakomislenu budalu. Jesi li se ti zatrčao, to pitanje on vidi, a među nogama se peckanje pojačava. Svako malo neko pozvoni: komšiluk nosi hranu za ucviljene. Starica se odgega, nešto prigušeno prozbori na vratima i nečujno ode do kuhinje, da deponuje novi znak saučešća.
Prvo se javio tutanj, prigušen, dalek, jedva čujan. Sagnut nad kadom, nakrivio je glavu da oslušne. Otresao je mače koje mu se opet našlo među nogama. Ništa se ne čuje. Otac mu je davno govorio da zemlju treba pažljivo osluškivati, kao muhanatu djevojku. Nikad ne znaš kad će se predomisliti. Opet ništa. Nastavio je prebirati. Taj dan ulov je bio slab, ali tako je uvijek kad kiši. Samo bobe ćumura grahorca tu i tamo izrone iz blata. Drugi tutanj je bio jači, bliži, napao je iznenada, odozdo. Odskočio je i potrčao prema oknu jame, pedesetak metara dalje. Vikao je, pokušavajući nadglasati tutanj, iz sveg glasa zvao je drugove ušuškane u dubini.
Opori ukus nagorjelog filtera oprlji mu usne. Cigareta je pregorjela i on je polako ugasi u izrezbarenoj, birvaktilnoj pepeljari. Duboko udahnu i reče ucviljenim ženama kako je on, njihov muž i sin, bio dobar čovjek, uvijek spreman da pomogne, čestit radnik i pravi prijatelj.
Tu i tamo neko posegne za kafom, poneki jecaj i bolan uzdah odobravanja, djevojčica poskakuje kao cura na igranci, a jedno veliko Ništa naginje se nad njih, kao crn olujni oblak. On priča isprazno, bifla riječi kao naučene, sjedi tu kao lutka ispunjena slamom. Misli kako je najgore doći nekom na žalost, kako nema šećera koji tu kafu može zasladiti, kako te zemlja uvijek upozori prije nego što se surva u sebe, kako uvijek tlo zadrhti prije katastrofe, kako kiša natapa zemlju, kako je ljepljiv dodir natopljene gline, kako tupo smrdi mokro mačje krzno, kako ljigavo slipa topla vlaga spišanih pantalona.
Stazu do jame kiša je pretvorila u glib. Od trčanja nema ništa. Čizme su beznadežno propadale. Činilo mu se da se probija kroz živi pijesak, nezgrapno, kao da je tek prohodao. Tlo je zadrhtalo uz treći tutanj, ovog puta gromoglasan. Odnekud se u glibu stvorilo mače i on pade nauznak pokušavajući da ga šutne. Jedna čizma osta zaglavljena u gomili blata. Tlo je podrhtavalo brzo i kratko, kao čovjek kojeg prolazi jeza. Mače je nestalo iza nagomilanih vreća. Bespomoćan, uglavljen u glib kao da tu pripada, okrenuo se prema oknu i kroz kišu spazio sjene drugova koji trče i posrću, bježeći iz razjarene jame. Izašli su, vikali i dozivali, psovali i kružili oko okna kao kurjaci. On je ukipljen ležao kad je stigao vrhunac: grčevit drhtaj tla i gromoglasna buka zemlje koja se urušava sama u sebe pomiješala se sa vikom očajnih ljudi. Osjetio je vlažnu toplinu u preponama i zatvorio oči od sramote. Upišao se.
Sad i starica plače. Djevojčica više ne trčkara po sobi, žena ju je uzela u krilo i natrpala joj usta suhim lokumima, iznešenim uz kafu. Suze kapaju na njene loknice mišje boje, ona se zanima lokumima, pokušava čeljusti odlijepiti jednu od druge. On misli kako je to smiješno, djevojčica ušutkana suhim lokumima, ali se ne smije, nije pristojno. Pali još jednu cigaretu. Još uvijek ga pecka, osjeća onu odvratnu mokrinu pišake. Bio je sav mokar i blatnjav, nisu ništa primijetili. Raspituje se o curici, koliko joj je godina i kad će u školu. Drugi je razred, tiho odgovara žena. Sviđa li ti se škola, pita on djevojčicu. Ne sviđa, jedva kaže ona, pljujući mrvice. Mirisi iz kuhinje dopiru u sobu. Ne mora se kuhati, mirni su nekoliko dana, da plaču neometani, da ječe na krevetu i na trosjedu. Misao mu ponovo doluta do upišanih pantalona. Upišanoj tkanini, kad se ohladi, izraste krljušt, kao u ribe ili nekog gmaza, pa imaš dojam da će ti odgmizati s tijela.
Jedan od njih je ostao unutra. Jama je zatrpala samu sebe. Moglo se ući par metara, dalje je prolaz bio blokiran blatom, stijenjem i šutom. Dalje se moralo kopati. Ohlađena mokraća ga je peckala. Činilo mu se da probija skroz unutra, u njega, do same duše. Čuo je drugove kako očajnički probadaju nanos, psuju kroz suze i pljuvačku, ustrašeni i bijesni. Dozivali su unesrećenog rijući pijucima i lopatama po zemlji koja je sada, umorna od napora, bila nijema. Kiša je spokojno natapala jamu. On se nije mogao pridignuti iz svog zemljanog lijesa, okamenjen i upišan, mislio je samo na jedno: hoće li primijetiti? Jedva je pomjerio ruku i dlanom nanio blata na međunožje, za svaki slučaj. Mače je oprezno izašlo iz svog zaklona i dotatalo do njega. Instinktivno ga je pomilovao po glavi, došlo mu je da zaplače. Čuo je glasove koji su se približavali izvikujući njegovo ime. Hladno međunožje ga je peklo. Nebo je postalo crnje. Još uvijek ga milujući, obuhvatio mu je vrat i slomio ga pokretom palca. Kroz rukavice je osjetio kako pucaju sitni pršljenovi.
Iz kuhinje miriše sarma i pita i neko meso pečeno u rerni. Žena moli da ostane na ručku, on odbija, kaže da ih je gazda zvao na sastanak. Neće ni još jednu kafu, dosta mu je. Neće ni da mu umota lokume ni sarmu, mora da ide, čekaju ga. Ni sok od zove, ništa. Ustaje, pomiluje curicu, promrmlja nešto o dobrom učenju, u znak saučešća poljubi ženu u vlažne obraze, rukuje se sa staricom i krene prema vratima. One ustaju da ga isprate.
Jedva su povjerovali da mu nije ništa, krepano mače nisu ni primijetili. Opipavali su ga svuda, manično, kao da od njega žele izdjeljati onog što je ostao u jami. Plakali su i psovali, šutali vreće i alat, urlali u zemlju i nebo dok se nisu umorili i popadali, iscrpljeni i nemoćni. On je šutio i prekrižio noge. Zvali su gazdu i on je došao, natmuren i zabrinut. Vikao je i psovao zemlju i jamu i nesposobne radnike. Podsjetio je na dogovor: njega se ne smije spominjati. To je bio uslov pod kojim se radi. Jama je ipak i nelegalna i nesigurna. Dao im je po sto maraka za stres i šutnju. Zvao je policiju i otišao. Došli su, uzeli zapisnik, poredali ih u kombi i odvezli u stanicu. Pustili su ih isti dan, kad je bilo jasno da gazdu neće izdati.
Na vratima oblači patike, bijele, pijačne, nove. Peče ga iako su pantalone suhe i čiste. Još jednom se pozdravlja. Starica kaže:Doći ćeš na dženazu?-
Doći ćeš na dženazu?-
Hoću –
Još je dole, u jami. Iskopat će ga za dan-dva. Tako su rekli. –
Trči niz stepenice, na svjež vazduh. Nebo je sivo ali nema kiše. Opipava se po međunožju, suho je. Treba da je suho. Nije se on upišao. Upišao se strah. Njemu i na dušu. Dok ide niz ulicu oivičenu drvoredom misli na pokislo mače.
