Trenuci magije
16.3. 2018.
Doživim besmrtnost dok me gledaš u oči.
I ne skrećeš pogled minutima.
Samo postojimo u tom pogledu.
Vidiš li svjetlo koje u meni sija?
Da li te bar plamičak ogrije?
Prenese Nas na neko drugo, vedrije i bezbrižnije mjesto.
Gdje Mi stvaramo našu oazu muzike i mira.
Kad bi samo znao kako je malo potrebno?
Da li bi se usudio napraviti taj korak?
Želim da poželiš da Ostaneš.
Da osluškujem svaki damar.
Licem uz lice.
Da se boje naših svijetova Pomiješaju.
Miris moje kose da ti se ureže u nozdrve.
Kakva li bi to magija bila?
Kad bi samo još malo nešto…
Ali? Kada?
Ako ikada?
Neko pamti svaki detalj
Svaki tren i šapat.
Taj neko sam ponovo ja.
Bar sjećanje mogu da sačuvam.
Novembarska
Svake večeri uredno sam sahranjivala stare osjećaje
A oni se jutrima vraćali sa prvim zracima sunca, udarima vjetra ili kapima kiše.
I magle su ih prepune, one teške jesenje.
Poput bumeranga se vrate, uđu bez kucanja,
Zapljusne me njihova toplina, teško se diše.
Vaskrsavaju poslije hiljadu i jedne smrti.
Nude mi primirje,
al’ samo na čas dok ne postave ultimatum po ko zna koji put.
Pregovaramo satima, bezuspješno, mučno.
Sati se pretvaraju u dane, dani u godine.
Preplavljuju sobu, mene.
Pune su ih police, kutije za nakit, tek oprani peškiri.
Mogu da ih namirišem u svakom kutku.
Ne ostaje prostora ni za šta drugo.
Osim za jedne oči koje su ih probudile.
Ljekovite trave
“Kao u pjesmi Nore Džons
poželjela sam jednom davno
da u toploj proljećnoj večeri odemo zajedno
Negdje daleko
Gdje do nas ne dopiru ove laži i otrovi kojima nas plaše svakodnevno
Kad stignemo na planinu , udahnemo svježinu punim plućima
Potražićemo trave koje će nam izliječiti sve dosadašnje boli
Dugo željeni poljupci i zagrljaji će u valovima nadolaziti
A narednog jutra ću Ti napisati novu pjesmu
Još jednu u nizu
Ovaj put sa srećnim krajem.”
Marija Dragićević