‘Colorado, je li ovo san?’
‘Ne znam Nick, snovi su relativan pojam.’
Stajali su na vrhu brda koji je imao pogled na cijeli osvijetljeni grad. Veliki Vegas. Pun lampica, svijetlećih kauboja i dama sumnjivog morala. Izdaleka je izgledao kao grad bez mane, zato su ga uvijek promatrali samo s tog brda. Nije bio nikakav značajan datum. Obična ljetna noć, večer sa subote na nedjelju, kada se osjećaš glupo ako sjediš u stanu.
Colorado je svirao usnu harmoniku, a Nick je svirao gitaru. Uvijek su htjeli skupa graditi karijeru, ali je najveći problem bio što Colorado svoj instrument nije mogao uskladiti s Nickovim.
‘Napisao sam pjesmu koju možemo obojica svirati.’
‘Pusti našu propalu karijeru sad. Znaš i sam da se nikada nismo mogli uskladiti.’
‘A šta da su to rekli svi glazbeni velikani ovog svijeta? Onda ne bi bilo glazbe uopće.’
‘Pa što bi nam falilo? Tada se ni nas dvojica ne bi imali oko čega prepirati.’
Colorado nikada nije isključivao mogućnost postojanja njihove velike slave, iako je Nick to sve promatrao pasivno i nezainteresirano. On je se u životu puno više fokusirao na sitnice koje ih ne čine velikima, nego sretnima. Colorado nije bio takav tip. On je htio slavu. Htio je tu prevrtljivu damu u svojim rukama, pa čak i ako mora riskirati svoju sreću za nju. Pod svaku cijenu, želio je postati slavan. Maštao je o tome kako će ga cijeli svijet jednom pamtiti.
‘Zamisli prizor, Nick. Samo ga zamisli. Velika pozornica, nas dvojica stojimo tu pred tisućama ljudi. Pred čitavom ruljom koja samo čeka da im odsviramo ono što smo naumili. Vrištanje, skandiranje, otimanje,a onda…..tišina. Počinjemo svirati i tisuće ljudi umukne kao da apsolutno nikoga nema. Šute kao da su izgubili glasove, svi do jednoga i slušaju samo nas i nikoga više. A onda, pljesak. Grmljavina. Vrištanje i opet skandiranje. To bi bilo ostvarenje sna.’
Nick, ne odvraćajući pogled od svjetala grada, tiho progovori:
‘Moj san je, prijatelju, već ispunjen.’
‘Kako?’-upita ga Colorado.
‘Tako što sjedim u tišini, u mirnoj ljetnoj noći, s pogledom na grad koji iz ove perspektive izgleda predivno. Pogledam dolje, vidim umjetna svjetla. Pogledam gore, vidim milijarde prirodnih svjetala, bezbroj predivnih zvijezda koje gledaju na nas isto onako kako mi gledamo na njih. I onda krenem razmišljati o ravnoteži između nas ovdje i njih gore. Njima je sigurno ljepše, oni se ne moraju penjati na brdo da čisto i nesmetano gledaju nas. Oni izgledaju slobodnije od nas. Colorado, sreća je u razmišljanju, moj san su ova svjetla oko mene, ovaj mir u meni i sitne ljepote koje mi se nude svaki dan. Ja ovdje sjedim, gledam zvijezde i pitam se koliko zvijezda gleda nas. Divim se veličanstvu čitavog ovog prizora i shvaćam koliko mi ne treba ništa drugo. Colorado, ja mislim da sanjam budan.’
Colorado je ostao zbunjen, bez komentara. Shvatio je koliko je Nick jednostavnija osoba od njega iako izgleda drugačije. Koliko mu je malo potrebno da prestane gunđati na cijeli svijet. Samo jedna cigareta i jedan pogled na nebo. Shvatio je te večeri Colorado koliko je zapravo površan s tim što samo želi rulju ispred sebe, želi milijune na banci za koje će prodati vlastitu sreću koju trenutno od puste čežnje za glupostima i ne vidi.
‘Nick, ne moramo biti muzičari ako to zapravo ne želiš. Ja sam budala. Ne gledam na stvari onako kako ti gledaš. Jednostavno i čisto. Imam osjećaj da je ovo što si sad rekao nešto najtočnije što sam čuo u svom životu. Nije mi bitno hoću li svirati ispred tisuću ljudi ili ćemo samo nas dvojica negdje ispred neke vikendice udarati note koje ne idu jedne s drugima. Ništa mi to ne znači ako se nas dvojica izgubimo u frustracijama modernog svijeta. Trebamo bježati od toga, a ti to već znaš odavno. Ja nemam pojma. Laički pristupam životu i uzimam sve zdravo za gotovo. Kao da me ništa nikada nije opametilo. Kao tvrdoglavi klinac razumu okrenut leđima.’
Nick se nasmijao.
‘Nisam ja razuman čovjek, Colorado. Ja sam sanjar. Da bih bio razuman, morao bih biti pri sebi. Morao bih svoje snove ostaviti po strani. Ali k vragu i razum i sve, ako ću s njim izgubiti način na koji se divim ovim svjetlima oko nas.’
‘A u čemu je poanta sa svjetlima? Zašto ih neprestano spominješ?’
Nick se opet nasmije, pa okrene glavu prema Coloradu, kao da želi reći nešto jako dugo, pametno i argumentirano. Nakon toga, i dalje s osmijehom na licu, slegne ramenima samo i kaže:
‘Tko bi znao, prijatelju….tko bi to znao…’
