OKTOBAR
Pitanja vise sa stropa.
Na mokrom od kiše prozoru razaznajem slike.
Želje, mrakom ogoljene, budno gledaju me
širom otvorenih zjenica.
Snovi pod jastukom čupaju kosu.
Vodoskok sjenki.
Mrak reži.
Mjesec svoju svjetlost sipa po nama,
što nemirno bdijemo
nad čeznjama našim plavim.
Dosadnim, ujednačenim ritmom,
udaraju negdje neka vrata.
Ulica leži pusta i krošnje tugom romore.
Lavež pasa u daljini.
Ulične svjetiljke se gase.
Oluk curi.
Kiša je.
Opet.
Zagrlim tvoju prisutnost u svakom dijelu sebe
i sve svoje čežnje skupim pod jastuk.
Pružam ruke, dok mjesečeva svjetlost pada
po nama, što nemirno bdijemo nad čežnjama našim plavim.
VRATITI SE
Vratiti se mravu
i svakoj vlati trave.
Sjesti pod drvo i čitati Vitmena.
Sa cvrčkom pjevati.
Vratiti se kamenu u postelji od mahovine
Što sniva svoj san.
S njim zajedno usniti.
Leđa na vlažnu zemlju nasloniti
Da nebo u oči siđe.
S ramena breme skinuti
Da krila izrastu nova.
Izbrisati čežnje, te okove teške,
Da ostane samo jedna.
Prastara.
Zemlja na zemlji biti.
Prah prahu vratiti.
Sve ostalo je sunovrat.
ŠKOLJKA STIHOVA
Osjećam, kiša nosi uspomene. Sonata sjećanja.
Skulptura dodira. Pod rebrima, muzej boli.
Uspomene. Jureći konjanici dalekih borovih šuma,
starih zaključanih ormara.
Topot im čujem. I divlji tutanj. Miriše potjera.
Dovučem sto i pisaću mašinui pribijem ga uz vrata.
Pisanje je štit.
Čelični oklop prhkih riječi. Plašt dobrog viteza.
Igram se perli i školjki stihova, dižem staklene zastore plavog beskraja.
Ogrnem se, dok oni svejednakolupaju.
I guraju. I udaraju, dok škripe vrata dotrajala.
Vidim im ruke. Uvijek iste ruke. Kameno bijele. Koščate. Širokog dlana.
Prsti već diraju šteku. Vrata su odškrinuta.
Prvo ulazi jedna noga. Traljavo podvrnute pantalone od samta.
Konci što vise. Nogavice što se vuku. Siguran, stameni korak.
Pa rame. Široko. Mehko. Prozor u modra svitanja.
Pokretom navike, već naginjem glavu udesno
i tražim onaj savršeni ugao između uha i vrata.
I na kraju oči. Oči što gledaju gordo. I skamene u meni sva slova.
Odgurnut sto. Vrata širom otvorena.
Gledam im oči, već zapletena među njihova kopita.
Ne dižem ruku. Ne puštam glas. Uhvaćena.
Pomrčina stvarnosti. Erupcija sjećanja.
Slike igraju po zidovima. Koloplet. Čvor još nerazvezan.
Hiljaditi djelić sekunde. Život pred očima.
Krik i kikot u kovitlacu prašine.
Padaju zgrčene ruke po tvojim leđima. I dok tražim mladež
na lijevoj plećki da se uvjerim da si stvaran,
ti se već gubiš. Kliziš. Nestaješ u maglama. Zamičeš za ulični ugao
i uzalud pružam ruke ka vratima. Ona su zatvorena.
I sto je na svom mjestu. I na njemu pisaća mašina.
Mrak je. I muk. I kiša još pada.
A ja lovim riječi iz kamena odbjegle. I vraćam se u školjku stihova.
Napisat ću pjesmu, znam.
Napisat ću pjesmu, kažem, dok naslonjena na prozor predvečerja
ponovo gledam stvarnost u lice.
O čemu?
Ostade samo prašina na prstima
i konjske oči što još vrebaju sa svih strana.
Edita Brkić