ENZO SUR LA PLAGE DE LA CORNICHE
Marco, umorna sam
Čaša nas gleda
Njena voda je od života
Francuzi kažu l'eau-de-vie
Čaša nas guta pogledom
Noi siamo di Dio, Marco
Nikada neću zaboraviti šta mi je Enzo rekao
na plaži de la Corniche
I on je znao da neću zaboraviti
Zato je i rekao
Nazdravimo za ispite pa ti pričam poslije
♫ Gaudeamus igitur
Iuvenes dum sumus ♪
Tako si cakan, Marco
Zbilja mi je žao što se nisi zaljubio u mene
umjesto u mog brata
Ali to onda ne bi bilo ni romaneskno ni poetično
Spavajmo, Marco
Naša grla su umorna
A što se tiče Enza?
Pa, on je rekao Claudiju attraversiamo la strada
A ja sam pitala
Does strada mean street?
I on je rekao yes
To je sve što me je naučio od žabarskog
Ali to nije ono što sam htjela da ti ispričam
Poznaješ Cristinu?
Vrzmala se oko mene i ponavljala
Cazzo cazzo cazzo
Zatim se keslala kao šareni majmunčić
s dredovima i minijaturnim nosom
Ja sam prihvatila poklič
I uskoro su sve ulice odjekivale od skarednih riječi
u kojima drugi nisu prepoznavali božanstveno značenje
Il cazzo è di Dio, Marco
Znaš da mi je koleginica pred ispit
iz italijanskog vragolanski šapnula
Voglio un cazzo
Primjer konjugacije nepravilnog glagola
Professoressa nije ništa čula
Tako je naše znanje ostalo skriveno
A jedino znanje koje je bitno je ono koje se ispovijeda u tajnosti
Isto kao što ne treba pisati pjesme kojih se nećemo stidjeti pred roditeljima
Ali ne, nije mi to Enzo rekao
Umorna sam, Marco
Mačke već plešu po krovovima
Ostavimo to za sljedeći put
Čuj,
Vjerujem da je istina ono što kažu:
Che sciagura d'essere senza coglioni!
HARUHI SUZUMIJA I ČAROBNE SVIJEĆE
anđela ima stav poput stijene i srce kao živo blato
miljana ima komplikovanu kosu zbog koje joj se kovrdžaju misli
marina je pacifik: drevna i duboka.
čini mi se voljela sam ih prije nego što sam ih upoznala.
kada sam u seoskoj crkvi palila svijeće
davno davno u nekom prošlom životu
(dok sam još bila djevojčica
isuviše bujne mašte da ne bih bila usamljena)
palila sam uprkos prijekorima roditelja
samo jednu svijeću za mrtve
i to uvijek za mrtvaca koga nikada nisam upoznala
(ali strašno sam voljela mit o njemu).
drugu svijeću sam palila za želje
a imala sam samo jednu želju
koju sam iznova i iznova ponavljala
da bog ne bi slučajno zaboravio.
međutim bog je bio daleko na ko zna kojoj planeti
i ko zna koliko je trebalo svjetlosnih godina
pa da želje najzad stignu do njega
(haruhi suzumija je izračunala najmanje 16 godina
pod uslovom da putuju brzinom svjetlosti).
sigurna sam
voljela sam ih prije nego što sam ih upoznala
hoću reći prepoznala
sa zlatnim krstovima oko vrata
o koje se odbijala svjetlost projektora
na časovima mme bošković
dok su bradati bogovi naših predaka
defilovali šarenim slajdovima.
trebalo je ponovo učiti o sebi.
ovaj put na francuskom.
ali ja
ja više nisam ta.
haruhi se davno odselila sa mog tvrdog diska
pokidane relikvije napuštene su zajedno sa domovinom
ćušnute u neku ladicu da skupljaju prašinu
služe tek da bi moja majka mogla da kaže
kako ih treba odnijeti zlataru na popravku.
to je ritual koji ponavlja već godinama.
moji roditelji mnogo vole rituale
iluziju da se ništa nije promijenilo.
sve dok jednog tromog nedjeljnog popodneva
moja majka spremajući prazninu koju sam ostavila za sobom
ne naleti na album sa fotografijama pa uzdahne
bože bože kako su bili mali kao da je juče bilo
a sad su već veliki kako vrijeme leti
ona divljakuša neće ni da se javi
a onaj onaj kô divlji ne da prići svojoj majci
rođenoj majci eh šta ti je život.
ipak sve to nije razlog da se ne radujem
željama iz djetinjstva najzad ostvarenim
iako su dobrano okasnile.
a kad sve ovo prođe
ostaće plavičasti podočnjaci da svjedoče o
svim pjesmama koje smo iz sveg glasa pjevali do svitanja
istim onim zbog kojih su nas prijavljivali nadzornicima
jer pošten svijet nije mogao da spava od nas
i par kila viška da podsjećaju
na sve mramorne kolače pojedene u dva ujutru
poslije kojih su me tešku i snenu
po kišnim noćima
naši kabili i arapi toliko puta
pratili do zgrade
za svaki slučaj
da me mrak ne napadne ne otme proguta
ko zna šta može da se desi.
nikad odanijih prijatelja nije bilo.
nikad većih neznanaca nije bilo.
valjda smo se zato
i voljeli toliko.
MOJ BRAT SA SIRIJUSA B
nedostaje mi brat
još pamtim kako se okretao kao šestogodišnjak
i pružao ruke prema meni, govorio „ostavili smo seku“
dok su ga starci vukli za sobom igrajući igru napuštanja sa mnom
da me nauče pameti, da doskoče
mom bezobrazluku, neposlušnosti i uobrazilji da sam nezamjenjiva
moj stariji brat, moj šestogodišnji zaštitnik
tad mi je prišla žena s mužem i sinom
i pitala zašto plačem
valjda jer sam bila bijela i dobro obučena
a ja sam rekla „roditelji su me ostavili“
pitala me je da li želim da pođem sa njom
muž i sin su cupkali u mjestu
misleći sigurno nešto kao „šta sad ona izigrava majku terezu“
ja sam oklijevala jedan tren
pogledala u dječaka i rekla „ne“
ne zato što nisam htjela nove roditelje
već zato što nisam htjela novog brata
moj je brat plakao za mnom jer nije shvatao da je sve igra
i ja sam plakala za njim jer nisam znala da će se vratiti
naši roditelji su nažalost bili šaljivdžije
a ja preosjetljiva i bez smisla za humor
uostalom, nije ih bilo samo minut
tu su oni bili, ne bi me nikad ostavili
tako bar pričaju
„stvarno ne želim više na tu temu“, kaže mama
„baš se ti sjećaš kako je bilo
bila si mala
prestani da izmišljaš
za sve sam ti ja u životu kriva
znam ja, ti bi najviše voljela da me nema“
onda ona plače i plače
plače dugo, jecajući
poslije se šeće sama oko kolare
i osmatra gredu na kojoj se stric objesio
moja majka, glumica, diva
znala je uvijek koju tačno aluziju treba izvući iz rukava
pa da mi sve karte poispadaju iz ruku
zna se šta slijedi
uvijek ista postavka, iste uloge, isti rasplet
tata-savjetnik prilazi sav ozbiljan, natmuren
govori tiho, odmjeravajući svaku riječ
moje uši su prijemčive za krivicu
on tako lijepo govori o miru
samo treba podviti rep
i ne govoriti više o onom gdje boli
uostalom, bolje izgubiti bitku nego rat
neke stvari će izgleda zauvijek ostati neraspravljene
tek da se spriječe nove tragedije
ali moj brat, gospode, moj brat
čini mi se da se ipak nije vratio tada
da su ga oteli i odveli negdje vanzemaljci
kasnije zamijenili nekim klonom
dok moj brat, moj pravi brat
sad živi negdje na sirijusu b
i još uvijek voli svoju mlađu sestru
jer moj brat, moj brat klon
kaže da se ničeg iz djetinjstva ne sjeća
i nema potrebu da zna šta se dešava
sa njegovom sestrom u francuskoj
moj brat ima tajnu koju zna cijeli grad
i zbog toga nas sve gleda vučjim očima
misleći… ko zna šta taj misli
a ja sam se u školi potukla sa jednim
zato što je pred svima rekao ono što svi znamo
tukla sam se često, rijetko kad zbog sebe
tukla sam se i sa bratom
jer je to bio jedan od načina da izbjegnem njegovu ravnodušnost
svaki put bih popila batine
ali tada su sva djeca u školi pjevala onu pjesmicu
„ko se tuče taj se voli“
pa nije boljelo
ni blizu kao ignorisanje
moj brat je tako smiješan kad glumi kauboja samotnjaka
kad sam sebe progoni iz društva
jer misli da je ono što čini kad niko ne gleda strašno
i neće da mi kaže, nipošto neće da mi kaže
kao da ja već ne znam
zapravo je on taj koji ne zna
ma nema pojma šta je prava tajna
da zna samo jednu od mojih tajni…
moj brat ni ne sluti koliko smo slični
i potcjenjuje moć krvi
moj brat
moj davnašnji zaštitnik
nikad neće znati koliko mi nedostaje
jer sad živi daleko daleko
na sirijusu b
gdje nema
interneta, telefona, telegrafa ni pošte
i ne pada mu na pamet
da se spusti na zemlju
Vladana Perlić