Znaš šta je stvar s Mehmedovom poezijom?
Osjećam se kao da živim u američkoj državi Georgiji, u nekom mjestu kao što je Savannah, odgajaju me katolici koji su me učili da imam blagi izraz na licu što god da mi okolni svijet priopći, da nikad ne preispitujem šta mi se kaže, i da se nikad ne zadržavam na velikom hodniku kako bih se pogledala u ogledalo, jer bih mogla postati svjesna žudnje koju žena može izazvati. Onda jednog dana za vrijeme velikog odmora u srednjoj školi naiđem na Mehmedovu knjigu. Naravno, za roditelje američkog juga to nije prihvatljiva literatura pa je potajno čitam na tavanu kuće. Čitam je, ali je nikad ne pročitam do kraja, odgađam, kao orgazam, za koji moji roditelji, vrli katolici ne znaju, jer to smatraju grijehom. Nakon što pročitam nekoliko stihova, začuje se klavir iz podruma, iz prašine sa prvog bicikla kojeg sam naučila voziti, kamenčića s pomoćnih kotača, prvih linija koje sam povukla. I koliko god otvarala prozore i zračila kuću od tog zvuka, on se sve više širi i postaje glasniji. Dopire iz moje spavaće sobe, ispod kreveta gdje skupljam ceduljice, iz bilješki za koje ni sama ne smijem znati da sam zapisala, iz kutije za smeće iz koje redovno vadim komadiće dana, da ne propadnu, da ja ne propadnem sa njima. Napokon se srećem na ogledalu i kopam si oči jer ne mogu živjeti s prizorom u ogledalu.
Tri pjesme iz zbirke “Vrijeme morfina” (Kontrast, Beograd, 2018)
Antikvitetni Predmet Br.7
Ovaj stari stol je posljednjih deset godina jednako star. Otisak tvojih leđa na njemu vidljiv je kao prvog dana. Samo određene oči vide koje su nijanse u igri i da pripadaju meni. Živim u mnogima, nikom se ne odajem. Prerušen u neuhvatljivo ponekad sanjam grudi u rukama. Manje su od mojih ruka. Tvoja usta se spremaju da prinesu žrtvu slavi nebeskoj. Teško da ću se pridružiti toj pjesmi, iz mene izlazi samo nečujno. Zaokupljen sam promatranjem. Trube su incindenti bojnog polja, doboš se nameće poput zavisti, drhte četkice. Sve što preostaje mačiji je hod kroz masakre tvoje sentimentalnosti.
Bebop
Proučavati ljubav u mom prisustvu je nezahvalan posao. Lupež je naučio dovoljno trikova da igra traje duže od tvog života. Kiša žileta najavljuje proljeće. U mom zagrljaju umire ono naslađe, ono za šta ste živjeli. Niko se ne zna ispružiti kao ti, postaviti tijelo u izlog pogleda i uživati, ničiji vrat kao tvoj ne priziva ruke. Ti ćeš odrediti vrijeme. Instrument sam tvog uništenja i jednom ću zbog toga biti proučavan. Ja sam jazz band koji će odsvirati tvoj oproštaj. U mojim rukama si sigurna.
Okeanidin Dar
Ovladao sam prezirom, ali ovih dana tu vještinu koristim isključivo u tvoje ime. Kore mandarina su rasute na sve strane i posljednji će trag ipak mirisati na voće. Stari pod na nekim mjestima bolno škripi. Tajnim prolazima vješto izbjegavam te tačke. Latice ruže ukazuju na haos usred rituala. Osluškuješ kako bi me u potpunosti osjetila. Nudim se poput smirene gramofonske melodije. Ono sam što se samo pred buru može čuti. Na ovom istom mjestu sam te okrenuo i obljubio kao dečka. Tijelo je govorilo da si uživala, ali ja sumnju imam uvijek i za sve. Nakon tebe sam počeo ejakulirati škorpione i zmije, pa u mojoj blizini više niko nije siguran. Sopstvena me bezmoć lišava svake odgovornosti. Sve više opija i počinjem u njoj uživati. Tiho pucketam, vrijeme je za nova kušanja.