Za svoj trideset i osmi rođendan, popišao sam se u krevet. Ne pamtim da sam to ikad prije napravio, čak ni dok sam bio dijete. Jednostavno je procurilo iz mene. Postao sam svjestan što sam učinio tek kad sam dobro namočio madrac. To je bio prvi put. Od tada, svako malo bih pišao pod sebe. No, taj prvi put, dogodio se baš na rođendan. I to, kako rekoh, trideset i osmi. Devetnaest godina nakon devetnaestog rođendana.
Sudar svjetova
Centar grada u 7,45. Kao limena zmija šarenih kralješaka kolona automobila prelama se između zgrada koje su nam Austrougari ostavili da od njih dignemo ruke. Svijet se pokušava razbuditi; zavrće rukave, pljuje u šake, čeka da sat označi početak odbrojavanja prema koncu radnog dana. Oblak iznad grada napet je kao šator. Sunce je nevidljivo, grije neka druga mjesta i naselja. Semafor na zavoju najneobičnije je mjesto za susret. Tu se svakog jutra mimoilaze mrzovoljni i pospani ljudi. Tek iza 10 uhvatiti će ritam s danom. Do tada im je jedino važno stići na posao. Prstima tapkam po volanu u ritmu prvih radio reklama, obrazi mi se drmusaju u leru, slutim da mi crveno na semaforu ubrzava još jedno otkidanje tromba i put prema novom infarktu.