Sahrane su vam prije svega društveni događaji. Ljudi uglavnom ne idu na njih jer žale za pokojnikom, u mnogim slučajevima jedva da su ga i znali, već hoće da vide i budu viđeni, da se ispričaju, čuju šta ima, šta nema, ubiju vrijeme. A kao bonus, dobiju i zakusku za pokoj duše. Sahrane su vam tako možda čak bolje i od svadbi. Sa svadbe se vratite kući opljačkani. Ne samo što morate kupiti poklon u vidu nekog preskupog lustera već novac treba dati i za cvijet na reveru, pa za muziku, čak i za cestarinu lokalnoj dječurliji. Onda u neko doba, taman kad se čovjek opusti, za sto vam se dovuku mladenci, kao da se slikate, a zapravo je to momenat kad svi očekuju da izvadite kovertu sa novcem i da im uz osmijeh i u dobrom raspoloženju uručite novac u visini svoje mjesečne plate. Na sahranama niko ništa ne očekuje od zvanica. Ni frizure, ni uštirkane košulje, ni preuske haljine sa šljokicama, ni neudobne cipele. Jedini problem sa sahranama je to što nema ni muzike ni kolača. Ali to i nije neki minus. Uostalom, na svadbama se često desi da torta bude jeftina i neukusna, a od loše muzike čovjeku zna i tri dana poslije tutnjati u ušima.
