Beležnica
I
Ovo je dobar grad, dovoljno velik da lako možeš biti ono što jesi – najobičniji niko. Parkovi su ovdje moji. I ulice. Samo sam zrno beskrajne pustinje, jedan od mnogih. Moji su i bulevari koji svake noći mame, dok muzika samo dodaje prave melodije, neophodne za krah melanholije. Iznova se budim u tuđim krevetima, gubim tuđe odluke, gledam napukla tuđa jutra. Posmatram tebe.
Šta je osećaj u rupi od grudnog koša ako nije to da je nekako sve postalo obaveza, da ne postoji nijedan trenutak u kome može da se živi prosto tako, veselo, da to je neki pravi izraz, veselje, da ne mora povuci pa pusti, sto hiljada papira, plaćenih računa i nekih evidencija koje ničemu ne služe. Ne služe jer ćemo umreti i pokopaće nas uz teatralnu tugu, dok će sve te naše evidencije otići na deponiju, a stanove će naslediti deca. Zašto ti delovi života ne mogu da budu upravo to, trenuci veselja, bez glupih papirčina. Evo, ne znam.
More je bakina tirkizna plisirana suknja koja vijori na vjetru u potkrovlju naše kuće. Laž su Domagojeve krvavo crvene bokserice u kojima sjedi na prozoru i gleda me kao da me dira. Strah je siva prašina koja se zarila duboko pod Tadijine nokte, baš kao njegovi mesnati prsti u moju podlakticu..
– Pusti me.
– Molim te, pusti me.
Moj vrisak odzvanja ulicom usamljen kao jeka, kao lavež skitnice, kao metalni glas svećenika koji preko razglasa najavljuje: Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati.
Tadija pritišće moja leđa uz svoj veliki obli trbuh i ja se izvijam u luk, lomim se zajedno sa svojom desnom rukom, nju mi je prvu oduzeo. Njegovo se tijelo silom pokušava upisati u moje.
– Nemoj! Zašto mi to opet radiš?
Moj glas cvili na ulici.
Na adresi Lenjinova 102, Vinkovci, u dvorišnom kućerku iza kuće moje bake, živjela je Pepica. Za nas djecu iz susjedstva, ona nije imala ni imena ni prezimena ni onog dodatka teta kojim bismo inače ublažavali odraslost, bila je samo Pepica. Voljela sam se igrati kod nje gotovo jednako kao i kod bake.
Sledeća