Baš poput Bukowskog
Tjedan
FOTOGRAFIJE
Kako su ljudi na fotografijama lijepi i sretni. Kada ih je više i kada su sami. Pogotovo kada su sami. Dođu iz daljine ako su daleko, dođu iz dubine ako su duboko, pojave se na površini, stanu trenutak, onaj trenutak kojega nema, nasmiju se, prebace nekome ruku preko ramena, prebace sebi ruku preko ruke (tu smo), prije utapanja, poslije nesreće, u raju, raj postoji. A onda se vrate, daleko ako su bili daleko, duboko ako su bili duboko, ne čuje se više smijeh, odmorila se sjena, izdvojila se rečenica od drugih rečenica na apsolutnoj površini, trenutačnoj, crnoj i bijeloj, bijeloj i crnoj, suha voda, suhi zrak, ništa u cipelama, ništa.
moj život u zdravlju bez nje
mi smo živeli u bašti
koja je postala štrajk proleća
krivi su, naravno, ograda
i njena drvena stabla noseća
krivo je seme koje ne klija – a raste
plodovi koji rastu – ali se suše
krive su suše i (ne optužujem)
krivi su oni koji vračaju suše
kriv sam i ja, jer klanjam se bašti
u njenoj zaumnoj mudrosti
i makar živicom zaokružujem
poverenje u izvesnost rituala cvetanja
kriv zbog nepokretanja – a odlaženja
ljudskosti bez pokrova
i mog otrova – korova
DRUGA SESTRA
Dobro je imati sestru. Sestra cvate rano,
prije biljaka, prije mjeseca
i pernatih životinja.
Ona je prvo nebožansko svjetlo pod krovom,
jasna žarulja, ravna i dobra ploča
stola za blagovanje.
I kad me upitaju za porodicu
sve je lako objasniti
osim tog zlatnog praha, koji sipi
iz lijepog noćurka negdje u svemiru.
Lijep cvijet koji je nekoć imao ulogu žarulje,
ali s vremenom svrhe se predaju.