Nakona albuma ‘Halftones Is My Band’ i ‘Damned horses’, Halftones su objavili EP pod nazivom „Brda sna“ u izdanju Ammonite Records-a. “Brda sna” su, po riječima članova benda, vjerovatno jedino izdanje sa ovih prostora koje se konceptualno bavi temom seksizma, a novi psihodelično plesni zvuk benda, oblikovan nadrealnom lirikom, lični je pečat Halftones-a, koji sa svakim novim izdanjem pomjera i ruši sopstvene granice kreacije.
Halftones
Halftones je ime beogradskog benda čija širina zvuka savršeno funkcioniše u simbiozi sa specifičnim vokalom Suzane Sumrah. Boje njihovog zvuka ujedinjuju new wave, dream pop, darkwave, post-punk i moćni vokal koji u pojedinim pjesmama podsjeća na Björk. Bend čine Suzana Sumrah, Vlatko Džogović, Vukašin Đelić (Wo0) i Nikola Gnjatović. Halftones do sada imaju dva objavljena albuma: ‘Halftones Is My Band’ i ‘Damned horses’. Astronaut se poslužio svojom sondom da ugosti Suzanu i sa njom popriča o njenim muzičkim počecima, Halftones, filmu, književnosti, kao i novom albumu ‘Damned horses’.
astronaut – Već duže vrijeme ste na sceni, pjevali ste u noise rock band CS-1, i experimental dream pop band No Undo. Kako su izgledali Vaši muzički počeci?
Suzana – Moj muzički početak… bio je impresivan. Mala drvena stolica – moj prvi stage. Četka za kosu – moj prvi mikrofon. Sa tatinih ploča su mi svirali i pevali Otis Redding, Aretha i Etta, Petula Clark, David Bowie, Rolling Stones, The Stooges, The Who, i ja sam pevala sa njima. Moji prvi nastupi bili su obasuti pažnjom i ljubavlju roditelja. Posle sam dodala i organe, pa je ugođaj bio još veći, mogla sam da počnem da sviram i pevam svoju muziku. Nikada nisam naučila note kako treba. Tata mi je crtao zečeve po dirkama, tako sam učila. Iz muzičke škole sam pobegla posle drugog časa i to je bila moja prva mala pobuna protiv sistema koji je pravio iste ljude, a nije voleo i razumeo različitost.