Putovanje u Berlinu započelo je Panonskim jezerom u Tuzli. Nešto je u tom zraku, pa čak i kad je težak kao črna mati zemla, ljudi daju neki prijatan povjetarac. Prijatan, kao i svi drugi jugoslavenski izrazi, mora da je nastao u Tuzli. Svratila bih u Tuzlu, ali to radim sve rjeđe. Što je to što tjera čovjeka da prorijedi sve što voli?.. Ili u krajnjoj liniji ne voli, nego mu treba?
Taksist koji me vodio na aerodrom raspričao se kao da uopće nije bilo tri sata ujutro. Kad se uvjerio da su mi oči krvave od nespavanja i nekih mačaka koje su prije mene bile u stanu, krenuo je pričati o svojoj obitelji. Njegova kći neće upisati medicinu, nego farmaciju jer se tako štiti od neminovnog razočarenja i da mu je žao, ali da smatra da povremene prevencije nisu loše. I ne samo to, smatra da ni povremeni kompleksi nisu loši. Ljudi se tako prepuste osjećaju samodopadnosti pa više ne rade na sebi, a tek što ne rade na odnosima s drugima. „Ajde ne budali, dijete. Pa zar nije lijepo kad te nešto izbaci iz takta, a ti zapneš k'o sivonja pa se dovedeš u red… Nema toga kad svi imaju prava, i svi su u pravu.”
Pričao je svašta, ali najviše da se njegova kći već razočarala u sustav. On joj je govorio da izmišlja, i da je bolje nekad zadržati mišljenje za sebe. Govori mi da se ni sam ne slaže s tim, ali on će otići i hoće da bude čvrsta danas sutra kad ostane sama. Čekao je sa mnom da otvore aerodrom jer sam žensko, a vakat nije kakav je bio. Nije ni bivši sustav bio idealan, ali je bio sigurniji.
Avionu sam se radovala kao i ostale djevojčice koje su stajale u redu i čekale da polete. Polijetanje je ravno onom osjećaju kad u snu skačem sa zgrade. Htjela sam uskočiti u san, ali sam upoznala bivšeg člana specijalne jedinice koji je, da se sjeti starih dana i da okusi malo stare slave, nosio svoju značku u novčaniku. Kolege su ga pozdravljale i nisu kontrolirali ni njega ni nas koje smo bili s njim. Pričao je da je jedini praznik, osim Bajrama, koji on slavi kada Željo igra. Da nema ljubavi kao te, i da tome svjedoči i to što Stole iz Bora nije propustio nijednu utakmicu dok je bio živ. Rekao je i da mi se po čehri (čelu) vidi da sam dobroćudna. Onda sam ga morala slušati kako priča o Želji jer je to prva osoba koja mi nije rekla da sam smrknuta nego dobroćudna kad je riječ o mom čelu. Na kraju sam ipak malo zaspala jer sam shvatila da mi neće odati nikakvu državnu tajnu iz bivše države.
Pogled kroz prozorčiće je bio drugačiji od pogleda na ostatak Njemačke. Inače sam viđala pravilno raspoređene obrasce cestovnog i šumskog ponašanja, a sada jednostavne mozaike i na stotine vjetrenjača. Doduše bilo ih je na desetke, ali je osjećaj bio toliko intenzivan da ga ne bih mogla opisati sa tričavim deseticama. Sviđala mi se zemlja u koju tek trebam doći i nadam se da će prkositi svemu što sam do sada u Njemačkoj viđala. Kad smo stigli gospodin specijalac je inzistirao da me on i njegov prijatelj odvezu do smještaja jer prvi put, sama, dolazim u Berlin. Htjela sam mu reći da mi nije naročit problem prenoćiti ni na aerodromu, ali sam se lako uživjela u ulogu nesnađene srednjoškolke. A i očekivala sam da će reći nešto što ne treba, ali nije. Njegov prijatelj je izgubio majku, pa je to podijelio sa nama, kao i to da mu je otac potpuno izgubljen. Kaže ne zna gdje pripada otkad je ona otišla i da se boji jer je s gubitkom nekoga koga voliš kao s gramofonskom pločom. Kad tad će krenuti cviliti kad dođe do dijela gdje je bilo najljepše. Progutala sam knedlu i shvatila da sam promašila generaciju u kojoj se krećem i da bih rado da još malo slušala o tim izumrlim vrstama.
Prvog sam dana osjećala prostor oko sebe svim osjetilima, koracima, predgrađima. Šetala sam satima i memorirala ulice i nadstrešnice, zemlje, prozore, fasade, balkone. Koliko neispričanih priča na raširenom vešu. Čitala sam Ljosu i većina ljudi na koje sam naišla pričala je španjolski. Prijala mi je ta latino atmosfera koja me dočekala na ulicama Berlina. To me podsjetilo da sam prvi put u Njemačku doputovala s Fridom, ili o bolu, a sada u torbi s Fridinim likom nosim Avanture nevaljale djevojčice. Moje odsustvo s ceste je učinilo da zaboravim da knjige koje povedem na put određuju ton samog putovanja.
Prvi zadatak jednog revolucionara je da diže revoluciju– da (ne) napusti zemlju
Sa željeznice Berlina preselila sam se u Hamburg gdje me čekala stara poznanica sa putešestvija, Valentina, i njezin prijatelj. Sačekala sam ih s lokalnim beskućnicima na željezničkoj stanici pa smo sjeli na piće da zbacimo sa sebe ogromne ruksake i pronađemo prenoćište. Konobarica u nekom pubu nam je otresito rekla da nas neće poslužiti, i dodala It's closed for you na lošem engleskom i još lošijem jeziku ugostiteljstva. Nije nam preostajalo ništa drugo nego smjestiti se u obližnji park jer smo toliko otprilike mogli prehodati sa svim onim teretom na leđima. Bilo je lijepo biti bez neke naročite uloge u životu i pitati se hoćemo li dobiti odgovor sa Couchsurfinga ili ne.
Prijatelj moje poznanice, nazovimo ga Čupo radi dominantnosti njegovih kovrča pred kojima je ostatak fizičkog izgleda padao u drugi plan, pronašao je nekog momka kod kojeg bismo sve troje prespavali, a on se eventualno i podružio. Prebacili smo se na adresu koju nam je L. poslao i čekali ga do jutarnjih sati, na ulazu u zgradu, točnije ispred zgrade. Preživjeli bismo gotovo sve osim nevremena radi kojeg je Valentina gotovo imala napad panike jer se plašila munje i grmljavine – pa smo se sve troje skupili kao napušteni mačići i iščekivali Godota prve večeri.
L. se pojavio vidno odrađen, ispričao barem 10 puta što kasni i pokazao nezadovoljstvo što smo Valentina i ja tu, ali svakako je bio previše umoran i neupotrebljiv za bilo što drugo osim kreveta. Spavali smo kao bebe do onog trenutka kad nam je pristojnost naložila da ustanemo iz kreveta i popijemo kavu s domaćinom. L. je imao 28 godina i iz Kube se doselio prije nekih šest godina sa suprugom. Išlo mu je na živce što su ljudi na njegov brak gledali kao priliku da dobije njemačke papire i da nemaju pojma što si sve dopuštaju s takvim komentarima. Vidjela mu se izvjesna težina u očima dok je pričao o napuštanju Kube. Ne zbog toga što je napustio Kubu, nego zbog toga što je sve prošao da je napusti. U glavi mi je sijevnula slika Ljosine nevaljale djevojčice i svega što je prošla i prolazila da bi iznova i iznova došla u Pariz. Od supruga se razveo, ali su dijelili skrbništvo nad psom. Bio je dobar domaćin i zaista smo se ponašali kao da smo u svojoj kući; kuhinji, wc-u, dnevnom boravku i spavaćoj sobi (koju nam je ustupio) – ali je jedva čekao da izađemo kako bi se fotografirao za Instagram. Prodavao se, ali Kuba nije bila opcija. Dok smo pili zadnje gutljaje kave, u stan je bez kucanja, ušla L.spremačica, poprilično neugodna i troma Njemica. Na L. konstataciju da smo mu prijatelji koji će noćiti još jednu večer, ona ga je pitala jesu li to prijatelji iz komune i nasilno izvadila cvijeće koje je upravo stavila u vazu. Valjda nismo bili dostojni travki koje je unijela da osvježi stan. Izašla je teatralno i zalupila vratima. Svih smo se odvalili smijati i zaključili da se na prostorima bivše Jugoslavije i Kube ne izlazi s cvijećem koje si unio u nečiji stan. To i da bi nam spremačice u našim zemljama napravile ručak i oprale veš. I dalje nisam znala što je ljudima čudno na nama, pa sam jednostavno okrivila ruksake.
Nakon L. smo se vozili brodićima, tražili posao na 2 – 3 dana, ali svi su nam nudili ugovore na najmanje šest mjeseci – od kafića do kazališta. Tako je propala naša ideja da budemo produktivni pa smo se umjesto toga vozali brodicama i upoznavali Hamburg. Bilo je dijelova Hamburga i Berlina koji su me podsjećali na Amsterdam pa sam ih izbjegavala. Nisam voljela ništa što me podsjećalo na nešto drugo, nešto isto i već viđeno. Zbog toga sam radije pribjegavala predgrađima i skrovitijim dijelovima gradova koji su imali nešto svoje. Europski su centri uvijek pomalo nalikovali jedni na druge.
Nakon što smo se počastili izlaskom bez ruksaka i onako kako to dolikuje mladim turistima, čekali smo L. kako bismo barem uzeli stvari, ali od njega nije bilo ni traga ni glasa pa smo bili primorani usred noći tražiti kakvo takvo prenoćište jer je ulica bila bučna i puna blijedih, ispraznih pogleda koji su nam se rušili pred očima. Uspavanka iz Hamburga. Te smo noći, odnosno jutra, imali sreće, pa smo naišli na Aleka, mladića koji je stanovao u Lüneburgu, četrdesetak minuta od Hamburga, a činilo se kao prava mala vječnost. Alekova majke je bila iz Venezuele, otac iz Libanona pa se umorio od toga da ga roditelji povlače na dvije strane i došao ovdje. Nije mu se sviđala hladnoća koju je zatekao, There are humans, and there are Germans, govorili bismo, ali se činilo da u njemu ima dovoljno topline i za takve profile. Poslije uobičajenog posla od osam do četiri poslijepodne volontirao je u nekom staračkom domu. Rekao je da mu prija kako se osjeća dok pomaže pa je sve češće tamo. Tog dana je neka baka imala rođendan pa smo morali izaći do dva jer je išao na oldies-party. U povratku smo šetali Lüneburgom, divan gradić, s bajkovitim prizorima i bakama koje su od nas skrivale svoje tašnice, s očitom zavisti u očima. Zavisti koja ih je prikovala za namćoraste stolice.
Predvečer smo svratili do L. koji je izašao s posla da nam otključa stan kako bismo uzeli stvari. Opet se ispričavao desetak puta i svalio u kut hodnika. Gledao je kroz nas ravnodušan, prazan i već me njegov pogled pomalo počeo plašiti kad je ugledao torbu s Fridnim likom i dječje se nasmijao. Na što ga je podsjetila ta slika, kakav je sjećaj u njemu izazvala. Nešto lijepo i čisto, nešto davno poput majke koja je potrošila čitavu ušteđevinu da mu kupi bajs, ili sestre koja je nosila cvijeće u kosi. Ne znam čega se sjetio, ali bio je tako ranjiv i malešan tu večer kad smo otišli. Dijete koje se očajničkim trzajima pokušavalo izvući iz prljavštine u koju je zapao.
Tu večer se održavalo nešto što su lokalci nazivali festivalom. Svirala je muzika iz crtanog filma Heidi i varijacije na temu. Sklonila sam se u neki podvožnjak i čitala Ljosu. Takvi šlageri su me podsjećali na onog dječaka Hansa ili kako već, sa smeđim šiškama, koji jede hrenovke iz staklenih tegli i kako nakon toga ništa nisam mogla jesti. Našla sam se sa svojom ekipicom od koje sam se sve više odvajala, i čekajući vlak za negdje sreli smo D., vidno pijanog tipa, koji nam se, ne sjećam se baš kako, pridružio. Kad smo shvatili da je već neko vrijeme s nama, obratili smo pažnju na ono što priča. Nikad nije napustio Hamburg i sve što mu treba bilo je tu. A osim toga, sve je skupo. U neka smo doba počeli pričati o jezicima, i kako muzika ruši sve barijere. D. nas je tog jutra ugostio, iako je sve odisalo tolikom sablasti da sam jedva čekala da taj dan bude iza mene. Živio je u nekom predgrađu, iza tračnica i polja, okruženom stablima i visokom travom. U blizini njegove kuće stajala je klupica gdje bi sjeo pri povratku s posla i zapalio. Iako mu je kuća svega par metara od te klupice, sklanjao bi se tu i sjedio u miru. Tada mi se to činilo kao kompenzacija za sva neotkrivena mjesta koja je mogao posjetiti. Pričao nam je kako ima problema sa snom, a nikako nije shvaćao da nije imao problem sa snom, nego sa javom kakvu je odabrao. Vonj njegovog stana mi je još uvijek prisutan u nozdrvama, kao i zvukovi koji su iz dopirali sa kauča preko puta. Čupo, Valentina i ja smo kao sardine legli na njegov krevet, po kojemu je bilo od kuhinjskih do vrtlarskih elemenata. Zaspali smo na kratko vrijeme, a onda nas je domaćin, sa susjedne sofe, probudio udaranjem ruke o penis. Probudio me prvo zvuk, a kad sam pogledala učinilo mi se da spava. Spava, bunca i masturbira. Uhvatila sam Čupu za ruku i rekla da ću, ako ne izađemo za jednu jedinu minutu, imati napad panike. Ustali smo sve troje u isto vrijeme i za tren oka sam obavila spremanje za koje mi je inače trebalo pola sata. Kroz glavu mi je bljesnuo ulomak iz Nevaljale djevojčice, u kojem dobri Rikardito u kutu sobe ugleda Fukudu koji je napola pokriven sjenkom, pored velikog televizora, kao izoliran mrakom u tom uglu spavaće sobe, sjedio je na nekoj stolici ili klupici, nepokretan i nijem kao sfinga, s rukama na šlicu. Bili smo primorani ustati prije nego smo legli. Dok smo se spuštali niz stepenice trudili smo se biti što tiši možemo, a kad smo izašli iz dvorišta, trčali smo koliko nas noge nose. Kad smo već dobro zamakli, Vale se sjetila da je ostavila dokumente ispod jastuka. Čupo je ostao sa stvarima na stanici, a mi smo usporenim korakom otišle po dokumente. Atmosfera je i dalje bila jednako sablasna, ali smo se manje plašile, kako smo se razbudile. U dvorištu nas je dočekao D. motajući svoj jutarnji joint, pomalo postiđen. Pitao se zašto smo otišli tako rano, ali je pretpostavio da smo morali krenuti ranije. To je svakako bio jedini izgovor kojeg smo se mogle sjetiti. Tog smo dana Valentina i ja spavale po vlakovima, a Čupo u nekom parku. Ne sjećam se gdje je to moglo biti, negdje u Hamburgu. Sve smo manje pričali, vidno stariji i umorniji.
Nakon par sati sna u par dana, stigli smo na festival na kojem smo trebali sklapati šatore. Naravno da se ni tu sve nije moglo odviti po planu, pa smo radili duplo manje nego što smo se bili dogovorili. Ali smo napokon bacili sve te stvari sa sebe i dugo, mirni osjećali zemlju pod sobom i nebo iznad nas. To nas je poprilično brzo rekuperiralo. Bili smo jedini radnici bez automobila pa smo svaki dan pješačili po dva kilometra do kantine. Točnije, stopirali smo kada smo bili skupa, a ja sam pješačila kada sam bila sama. Voljela sam kako izgledam i kako se osjećam nakon 15-ak kilometara dnevno, a i na tom su putu tako lijepi kamenčići živjeli.
Momci s kojima smo sklapali šatore su bili iz Izraela. Otišli su nakon obaveznog vojnog roka. Jedan je radio po festivalima tijekom cijele godine i nakon vojske nije želio imati ikakav mjesto na koje se mora vratiti, dok je drugi stanovao u Njemačkoj. Nije mu se naročito sviđala, ali sve je bilo bolje od Izraela i nepodnošljivih nesanica koje mu je ostavio u amanet. Kad ne bi imao da zapali, nije ni spavao. Nešto mi se na njemu naročito sviđalo. Osmijeh kad je iskren i povišen i neugodan ton na materinskom jeziku kad ga je netko od nas ljutio. U zadnje vrijeme sam sve rjeđe sretala iskrene ljude i kome sam po izrazu lica mogla znati što misle. Festival mi se nije svidio, ali činjenica da mogu biti sama i promatrati izraze lica i pokrete ljudi čiji jezik nisam uvijek razumjela mi je donosio neki davni mir. Zadnjeg sam dana sklopila najljepši do najtrošnijeg šatora. Promatrala sam ih dugo i shvatila da se upravo tako osjećam cijele godine. U trenutku najljepšeg osjećaja nešto me baci na dna za koja nisam ni znala da postoje.
Prije nego smo se rastali, htjeli smo vidjeti kako žive i oni lokalci koji ne partijaju, ne odlaze na poslove u odijelima, s torbama od laptopa, s kavom za ponijeti u ruci. Tako smo došli na ideju da skupljamo boce s povratnom ambalažom. Svidjela mi se ideja gdje izlazim iz uloga koje utjelovljujem kući i izazivam ego da digne bocu koju je netko upravo šutnuo. Otprilike isti osjećaj kao kad sam prvi put stopirala ili tražila hranu koja se tog dana nije prodala. Popriličan šamar za ego. Ali nisam tu stala. Odlučila sam jedan cijeli dan i noć stanovati u vlakovima. Kad god je godina teška, a ova je upravo takva, najbolje što sam mogla učiniti za svoj narušeni živčani sustav bilo je svesti se na puko preživljavanje: spavati, naći pristojan wc i jesti, ali i bez toga sam mogla koji dan. Ništa se nije predugo zadržavalo u mojoj glavi, niti je išta bilo važnije od toga da netko ne sjedne do mene i omete mi san, ili da netko ne uneredi wc pa moram ići u neki drugi vagon sa svim svojim stvarima. Preko dana su me ljudi promatrali čudno jer nemam maske ili su me pitali što čitam, kakva je zemlja iz koje dolazim i slično. Tog sam dana upoznala Maryam.
Maryam je došla u Berlin s izlikom da ide raditi, a radila je sve osim toga. Kupila je mjesečnu kartu i vozila se po cijeloj Njemačkoj, bježeći od veze u kojoj je, čini mi se, počela gubiti vlastiti identitet. Nije nam dugo trebalo da stupimo u razgovor, jer smo u tom periodu već obje odisale nekom težinom i umorom, pa smo se valjda radi toga tako brzo upustile u razgovor. Umoran se umornome raduje. Maryam je svoju vezu opisala kao bojište na kojem se neprestano sukobljavaju njezini pasivno agresivni demoni s nasilničkim demonima njezinog momka. Nije se nazirao pobjednik, a oboje su već imali osjećaj da je bitka davno izgubljena. Nije bila sasvim sigurna u to da ga ne voli, ali je bila sigurna da će kad se vrati, ponovno izaći na isto bojište – postalo joj je sasvim svejedno.
Razišle smo se tu večer kad nas je probudio izbezumljen mladić krvava lica. Ja sam promijenila vlak, a ona se odlučila vratiti na bojište. Kaže da joj je tamo ipak sigurnije.
Šetajući Lüneburgom, iznad jedne uličice su visjele stare patike. Objesiti stare cipele u zrak značilo je da se osoba odriče onog dijela života koji ju je činio nesretnom.
Za Bosnu sam krenula sa kolodvora ZOB. Ja putnica, s kolodvora ZOB. Smjestila sam se u bus, ostavila ono čudo od ruksaka u bunker i napravila krug po stanici. Vozač je rekao petnaest minuta pauze. Sjećala sam se prizora koje sam zamišljala dok sam čitala Mi djeca s kolodvora ZOO. Malo sam žmirila, malo promatrala i tako u krug, da zadržim slike koje od šesnaeste godine čuvam u glavi. Kad sam u jednom od tih krugova otvorila oči, vidjela sam bijele starke na kanti za smeće. Prljavo bijele. Pitala sam se je li se još netko odrekao života kojim je do tada živio… Uzela sam starke i zakačila ih na vrh ograde koja je dijelila kolodvor i teren za šljaku. Visoko, što sam više mogla…
