LIKOVI:
sestra, luda, sve s njom počinje i završava, prestala je govoriti
muškarac, oženjen ludom ženom, brine o njoj
žena, sestra lude žene
PRVA SCENA
Dnevna soba.
Sestra sjedi za stolom i pije kavu. Oko nje su razbacani predmeti. Salvete po kojima piše, upaljači koje pali, pa gasi, pali, pa gasi. Govori praznoj prostoriji, gleda u neodređenom smjeru. Govor je spor i dug.
Sestra:
Pobjegla sam istog trenutka kad mi je glas rekao da bježim.
To je trajalo
i trajalo.
Kad je bježanje prestalo, pao je mrak.
Netko je rekao da uđem u kuću.
Ja sam ušla i donijela mokrinu.
Trebalo me posušiti.
Kosu, gaće.
Cijedilo se na piljevinu.
Rasutu, mirišljavu.
Tumarala sam po zamračenim prostorijama dok se nisam umorila.
Sjela sam, pa legla.
Ujutro je bio kraj mene.
Velik netko.
Dlakav, masne kože.
Hrkanje nije prestajalo.
Uradila sam s njim sve što se radi.
Zavirila sam u ormar prije nego što sam otvorila ulazna vrata.
Ondje su bile tri motorne pile,
tri sjekire obješene o klin.
Miris motornog ulja jak baš koliko treba.
Hodnik posut piljevinom kao lijepim rahlim snijegom.
Željela sam se nadisati njegove prljavštine,
znojnih cipela,
prije nego što izađem.
Još jednom ću se izgubiti,
još jednom ću nestati na ovaj način
Opet, trajalo je kratko.
Našli su me u šumi,
a teško da sam u šumu dospjela sama.
Sjeti se, rekao je kad me je našao.
Možda te je pokupio auto,
možda si slijedila trag nekog djeteta,
možda te je nešto dozivalo iz šume.
Ne zaboravi reći da smo jučer bili u cirkusu.
Da sam te vodio.
Slonovi, lavovi, vatra,
sjeti se tri stvari,
slonovi, lavovi, vatra.
DRUGA SCENA
Stepenice pred kućom.
Muškarac i žena sjede jedno pored drugoga i puše. S mjesta na kojem sjede vide željezničku prugu i teretne vlakove kako prolaze. Sestri se u unutrašnjosti kuće naziru tek leđa. Sjedi na podu, u polumraku. Ima nešto u rukama i time se zabavlja.
muškarac: Danas sam viljuškarom probio zid. Zaspao sam. Nakon toga sam pobjegao s posla. Šef me nije vidio, ali neki radnici jesu. Vjerojatno više nemam posao, ali osjećam se spašeno. Čudo jedno.
žena: I?
muškarac: Kako i? Pobjegao sam i sad sam tu.
žena: Kako ćete sad? Ti i ona.
muškarac: Ne znam, mislio sam nešto drugačije. Nekako drugačije. Ne znam, kažem, nisam mogao trpjeti ljude, pa onu hladnoću u skladištu. Bude vrlo hladno već u jesen.
Tišina.
muškarac (gestikulira): Možda bismo mogli pokrenuti biznis. Ti i ja. Nešto dobro. Nešto s hranom.
žena (hvata muškarcu ruku): Pazi.
muškarac: Pazi što?
žena: Mašeš previše rukama. Skoro si mi zapalio jaknu. Isto kažem, pazi da se ne zaneseš.
muškarac: Da.
Tišina.
muškarac: Pada mrak.
žena (okreće se i pogledom traži sestru): Večeras ću je skinuti i okupati.Ako hoćeš, možeš je i ti.
muškarac: Ipak sam joj muž, ja ću.
žena (uzdahne): U njenoj glavi vjerojatno ne postoji nešto kao muž, sestra, otac. Svaki dan je luđa i luđa i luđa.
muškarac: Ne znam, meni je ista. Ni manje ni više luda. Ista i danas i sutra i jučer. Najgora je bila kad se razrezala. Puštao sam joj pjesme. To ju je možda malo vratilo. Kao da se smješkala. Ali opet, to nije bio onaj njezin smiješak od prije. Tko zna što joj se mota po toj udarenoj glavi.
žena: Tvrdim da je luđa. A i deblja.
muškarac: Dobro, ostavimo to. Kiša je.
Uzdahnu i gotovo istodobno se zagledaju u nebo.
žena: Prestala bih pušiti. Samo da se mogu zakačiti za nešto drugo. Pletenje ili skupljanje nečega. Ili pisanje, na primjer.
muškarac: Ja sam jednom prestao.
žena: I što se desilo?
muškarac: Desilo se da sam opet počeo. Uvjeravam te da nepušenje nije nikoga spasilo.
žena: Ovisi kako se gleda. Nekog je možda malo i spasilo. Kao što spasi i zdrava hrana, dobar san, dobri živci. Mala dnevna doza spasa je ono što nam svima treba. Čovjek se malo spasi tu, malo tamo i generalno se osjeća bolje. Ne treba biti megaloman i stremiti vječnosti.
muškarac (smije se isprekidano, groteskno): A tako.Da mi je znati što znače dobri živci.
žena: Pa znaš, da te ništa ne dira. Stres, ljudi, poslovi, šefovi. Kad viljuškarom probiješ zid na poslu, da te ne dira. Da se sutradan vratiš na posao i kreneš ispočetka.
muškarac: Da se vratim, da.
žena: Pa da.
muškarac: Prije da se ne vratim, ali dobro. (Okrene se iza sebe i potraži pogledom svoju ženu.) Hoćemo ići, draga? Još nisam dobio dnevnu dozu tebe i tvojih živaca. Bog zna da bez toga dan ipak ne bi bio potpun.
Sestra ustane bez pogovora. Krenu. Čuje se zvuk udaljavanja automobila. Žena ostaje sama. Ogrće se velikim vunenim šalom i ulazi u kuću.
TREĆA SCENA
Dnevna soba.
Muškarac i sestra izlaze iz auta. Muškarac se nakašlje. Uđu u ženinu kuću. Stresaju snijeg sa sebe.
žena (ravnodušno): Došli ste.
muškarac (ravnodušno): Došli smo.
žena: Danas je još hladnije.
muškarac: Dosta hladnije, pa da.
žena: Kod vas je sigurno toplije, je li? Vaša kuća je manja, pa bi po svim pravilima trebala biti i toplija. (Upire prstom lijevo od sebe.) Meni, recimo, onaj tamo radijator ne radi. Uopće. Kao da se zainatio.A plaćam njegov rad, sigurna sam da ga plaćam.
Muškarac se napadno nasmije. Ali samo on.
muškarac: Hladno je kao u skladištu. A nigdje nije hladno kao u skladištu. Onda znaš koliko je hladno.
žena: Zima traje predugo.
muškarac: Bome.
Žena sjedne i obujmi glavu rukama.
žena: Danas sam pregazila srnu. Isprva sam bila nesretna. A onda… Što je uopće jela ta srna? Nema ničega osim zemlje i snijega. Kažem, možda je bolje ovako.
muškarac: Gdje si bila?
žena: Kako gdje sam? Kažem, pogazila sam srnu. Koprcala se u snijegu. Ja sam stajala naslonjena o auto. Kao da sam čudovište, nisam plakala, nisam joj pomogla. Samo sam gledala i razmišljala kako ne bi bilo dobro da prođe neki auto. I nije. Krv sam prekrila snijegom. Nogama sam nagrtala snijeg na krv. Na kraju je sve bilo bijelo, samo utabano.
muškarac (sebi u njedra): Životinje zimi hrane isti koji ih i ubijaju. Lovci. Smiješno. U isto vrijeme spasitelji i krvnici.
žena (pokaže rukom na vrata sa svoje lijeve strane): Donijela sam je.
muškarac: Koga si donijela?
žena: Srnu. Eno je u kuhinji. Mislila sam. (Snuždi se.)Ne znam što sam mislila. Kad je mrtva, da ne propadne. Znam da je grozno, ali ona više ništa ne zna.
muškarac: Imaš pravo, nema nikakve razlike. Srna, svinja…
Sestra ustaje s kauča i sjeda na pod. Plače. Isprva tiho, potom sve glasnije i glasnije.
Ženu to živcira.
žena: Što je pak njoj?
muškarac: Teško je reći. Danas je progovorila. Nije progovorila-progovorila. Više se derala. Ne znam što je uopće htjela reći. Zatvorio sam je u sobu i izašao.
žena: Ostavio si je samu?
muškarac (opravdava se): Samo taj jedan put. Kažem, nisam mogao slušati.
Žena gleda sestru, potom muškarca.
žena: Znam, udarena je. Ni ja ne bih mogla slušati. Možda sam ostarjela, ali imam sve manje i manje strpljenja.
Muškarac i žena ustaju i odlaze u kuhinju. Sestra ostaje na podu jecati. Tiho, pa još tiše.
ČETVRTA SCENA
Kupaonica.
Sestra je u kadi. Gola. Smirena. Žena joj brije glavu polaganim, smirenim pokretima. Vlada spokojna atmosfera. Ambijent je bijel, kao u bolnici, ogoljen od ukrasa i svega onoga što život čini životom.
žena: Draga, tako bih voljela da si normalna. Da je kao prije. Sjećaš se kad smo se igrale skrivača s drugom djecom? Kad sam trčala i pala i kad mi se poderalo koljeno i kad… Naravno da se ne sjećaš. (Pauza. Obuzima je sjeta.) Kako i bi. Ima tome već dvadeset godina. Barem. Mislila sam da ćemo postati bogate, imati djecu, pse, vikendice. Da samo vidiš kako bismo lijepu djecu imale da nije bilo kako je bilo. (Žena uzdiše i gleda u neodređenom smjeru. Zaustavlja ruku na sestrinoj glavi i gladi joj ćelu.) Sjećaš se samo onih mojih haljina koje si krala i oblačila u grmlju. Nisi znala da te vidim. Sve sam vidjela, i tebe u grmlju i one male prištavce koji su te čekali pored kioska i tjerali da im daš. Jednom sam ih čula kako te oblijeću i govore glupim, tinejdžerskim glasovima: Daj nam. Daj nam sad. Možda je u tome trenutku sve krenulo nizbrdo. Pa nakon njih ona dva Roma s kojima si nestala na pet dana. Tko zna što su ti radili. Bože Dragi, što ti je bilo? I što je bilo meni da te štitim pred svima? (Iskrivljuje glas. Priča groteskno, usporeno. Kao da je u nekom drugom svijetu.) Kurvica je nestala. Pa što ako je nestala? Svi su te tražili, naravno. I ja sam se pretvarala da te tražim. A znala si. Sve si znala dok su drugi mislili da si oteta i mrtva kao ona… Kao ona što je nestala prije tebe i koja je stvarno bila oteta i mrtva. Nikad nisi imala nikakav osjećaj za druge. Toliko te je malo bilo briga za nas. (Tišina. Sestra gleda ravno ispred sebe. Žena naslanja bradu na rub kade i gleda u sestru.) Kad bi barem opet mogla biti lijepa. Kad bi se barem mogla isprisjećati svega onoga. Recimo, kad smo bile male i kad sam ti mazala margarin na kruh i posipala ga s puno šećera iako sam dobila striktnu zapovijed od mame da smijem samo malo. To je lijepa uspomena. Na tebe onakvu malu i tvoje pokvarene zubiće. Da si barem zauvijek ostala onako neiskvarena.
Muškarac ulazi u kupaonicu.
muškarac: Što si joj uradila?
žena (sliježe ramenima): Oprala sam je.
muškarac: Kosa.
Žena se pokušava sjetiti što je uradila i gleda oko sebe.
žena: Više nema kose.
muškarac: Vidim da nema. Pitam zašto. Što si joj uradila?
žena (obrambeno): Ošišala. Nije se moglo više češljati. Pogledaj kosu koju sam bacila na pod. Nikad je nisi prao. Pogledaj kakva je voda. (Prstima prolazi kroz vodu u kadi, diže ruku i pokazuje mu prljavštinu koja se skupila na prstima.) Cijela je prljava. Kao da spava u štali.
Muškarac se primakne i sjedne na rub kade. Pogladi sestru po ćeli.
muškarac : Pripazi malo s tim.
žena: Samo sam ju ošišala. Nisam ništa… (Iskrivi lice u grimasu i zaplače.)
muškarac: Napravila si od nje voštanu lutku. (Ljutito.) Pogledaj je samo.
Muškarac ustane i ode. Začuje se šum televizora u dnevnoj sobi.
žena (glasno, da muškarac čuje): Ona je već godinama voštana lutka. Više joj nitko ne može uraditi ništa a da sama sebi već nije uradila.
PETA SCENA
Dnevna soba.
Sestra sjedi na kauču, sama. Grad, a i prostorije u kući, uvaljani su u mrak. Samo ekran svijetli žuto. Teško je razaznati koja pjesma svira, ali se svako malo čuje „When you hold me, I feel better…“ Sestra te riječi svaki puta poprati smješkanjem i tihim, glupavim odobravanjem. Moguće da cijelo vrijeme svira ista pjesma.
sestra:
Moje tijelo bubri,
širi se i mekša.
Ja sam lijepa morska životinja i plivam, plivam.
Jedva sam je strpala u kadu, rekla je sestra usta punih srnećeg mesa.
Noge joj vise kao dva balvana,
onako, znaš,
okreće glavu kao mačka u nevolji.
Ubila sam srnu, Bruno.
Tko se dobro snalazi u životu, neka joj pomogne.
Tko se dobro…
Čuje se škripanje podnih dasaka baš cijelu noć.
Tko se dobro snalazi, neka joj jebeno pomogne.
ŠESTA SCENA
Stepenice pred kućom.
Muškarac i žena sjede i puše. Žena se sanjarski zagleda u nebo. Ne čuju se vlakovi. Pruga je prazna, kao da je cijeli svijet nekamo iščezao.
žena (oklijevajući): Imam nekoga.
muškarac (pomirljivo): Dobro.
žena: Pa ništa, samo…
Tišina. Muškarac gleda pred sebe. Pa u nebo. Pa pred sebe.
žena: Nećete moći više tako često dolaziti. Mislim… Sad kad… Znaš.
muškarac: Znam.
žena: Ne želim da ne dolazite nikad, samo… Samo ne svaki dan. Kažem, on će biti sada tu. Ponekad, mislim. Ne stalno, ali ipak. (Pogleda muškarca i slegne ramenima.) Ne želim da ga ona otjera.
muškarac (tiho, razočarano): Da. Da ga ne tjera.
žena: On je bankar. Nosi lijepo odijelo. Već je pomalo sijed, ali znaš mene. Uvijek sam voljela starije. Znaš već, to je zbog tate. Valjda, kažem, nisam sigurna.
muškarac: Vas dvije ste imale tatu. Kako sad zbog tate?
žena: Ti vjerojatno ne znaš što nam je znao prirediti kad smo bile male. Svejedno, moj bankar nije tata. Samo kažem da mi se sviđa stariji muškarac jer tata nije bio tata kakav je trebao biti. I u trenutku u kojem je trebao biti. Nije nas tukao, to ne, ali znao je otići. I ne bi ga bilo neko vrijeme. Pa bi ga onda opet bilo. Za djecu je to uvijek šok. Takva nepostojana prisutnost. Reci da to nije šok. Odlaziti tako, sa ženama koje su samo izvlačile novac od njega. Jer tata je imao novca, da znaš da ga je imao. Više nego što ga je trebao ili zaslužio.
muškarac: Znam da je imao. I sam je uvijek govorio da ima.
žena: Neke se žene lijepe za novac. Ne sve, naravno, ali te njegove jesu. (Tišina.) Da sam imala priliku, sve bih ih pootrovala mišomorom. Te primitivne štakorske glave.
muškarac: Ne bi ti nikad… Ali dobro. (Želi odmahnuti rukom, ali se predomišlja i zaustavlja ruku negdje napola.) Što je bilo s tim njegovim ženama? Gdje su te žene sada?
žena: Pa ništa, nestale su kad i njegov novac. Gotovo istodobno.
muškarac: Naravno. Ostavile ga samog.
žena: Govorim ti zato što želim da razumiješ. Tu moju vezu. Ne govorim ti bez veze, da ocrnim oca ili tako nešto.
muškarac: Moj tata je, naprimjer, uvijek bio tu. Bio je dobar otac.
Tišina. Muškarac se sjetno zagleda u daljinu, kao da se prisjeća djetinjstva. No opet ga nešto vraća u trenutak. Prene se.
muškarac: Opet vozim viljuškar. Molio sam da me prime natrag.
žena: I jesu?
muškarac: Jesu. Rekao sam da mi je žena luda i da sam ja jedini koji pridonosi našoj obitelji. Koji je u stanju pridonositi, plaćati poreze. Znaš već.
žena: I što su rekli?
muškarac: Ništa. O ludima sve najbolje. Nisu oni krivi što su ludi. Kao da oni vole to što su ludi, to su rekli.
žena (prijezirno pokazuje na sestru): Ponekad mislim da ona uživa biti luda. Da se pretvara.
muškarac (s letargijom u glasu): Ne znam. Prošlo je previše vremena. Predugo da bi se znalo što voli, a što ne voli.
žena: Tako je bila lijepa. A sad je tako… Ne znam.
muškarac: Neobična?
žena: Debela.
SEDMA SCENA
Bolnica.
Sestra leži pokrivena do vrata. Ispod pokrivača joj vire nožni prsti. Kao da je mrtva.
sestra:
Srce sam ostavila u uličicama,
sastavljala pisma.
U meni je tako malo toga preživjelo.
Guska se porezala, rekla je sestra.
Da, da,
sakrit ćemo noževe.
Uspjela je razrezati cijelu ruku.
Noževi moraju iz kuće,
da, da
Problem je postao još veći problem.
Ona ne silazi s kauča, Bruno.
Deblja je, veća je.
Trebam li reći da je káda bila crvene boje kad sam ušla?
Sve se prelilo.
Uvijek sam krila britvicu za noge.
Pa tko njoj može pomoći?
Noževi moraju iz kuće.
OSMA SCENA
Dnevna soba.
Muškarac i žena sjede na kauču. U ruci drže po bocu piva. Ispred njih je nekoliko praznih boca. Djeluju pijano.
žena: Kao da je nešto u meni.
muškarac (pokušava biti šaljiv): Ti si u tebi.
žena: Ne mislim ja. Nešto veće.
muškarac: To je ono što smo pojeli. Jučer. Danas. Možda osjećaš grižnju savjesti.
žena: Nije to. Kao da je nešto veliko, ružno, bolno. Razvija se. Raste. Bojim se da nije bolest. Znaš kako je danas s bolestima. Ušuljaju se u tebe da i ne osjetiš.
muškarac: Kako sad bolest? Prvo ona, pa ti. Dobro, ona je godinama… Mislim takva.
žena: Nju će pustiti iz bolnice dok kažeš keks. Ovo je nešto veće.
muškarac: Ne znam, kažem vjerojatno je od srnetine. No ne znam, nije moje tijelo, pa ne mogu ništa reći.
žena: Samo da znaš da sam uvijek… (Oklijeva.) Ako se ne oporavim, da znaš. Uvijek sam stremila nečemu boljem. Za nas. Za nju.
muškarac: Što je s tvojim bankarom?
žena: Uklanja madež s leđa. Baš danas od svih dana.
muškarac: Stanuje li blizu?
žena: Što?
muškarac: On. Gdje živi? Bila si kod njega. Blizu je, je li?
žena: Tako-tako. Živi kod tornja. Onog s kojeg je prošli tjedan pala staklena ploča i ubila ženu.
muškarac: A je li?
žena: Bome.
muškarac: Onda se i on mora paziti kad prolazi.
Tišina. Muškarac krišom pogleda ženine noge.
muškarac (zamuckuje): Ja sam tu. Mislim… Za tebe i to tvoje. To što se događa.
Zagrle se. Muškarac ženu pogladi po obrazu. Žena poljubi muškarca u obraz.
muškarac: Nikad nije kasno. Znaš na što mislim.
žena: Uvijek je kasno. (Trenutak kasnije. Nakon tišine.) Željela bih ti ispričati svoj dan.
muškarac: Što s njim?
žena: Danas u tramvaju me jedan čovjek zamalo pretukao.
muškarac (pooštri glas): Kako pretukao? Zašto nisi…
žena: Tražila sam njegovu kartu. Znaš, kako već uvijek od ljudi tražim.
muškarac: Da.
žena: Rekao je da nema. Da ne može kupiti.
muškarac: I onda?
žena: Onda sam ja kao uvijek rekla da se u tome slučaju nema pravo koristiti uslugom javnog prijevoza i neka mi da osobnu iskaznicu.
muškarac: Baš. I dao je?
žena: Nije. Rekao je da će me osobno prebiti ako još jednom zatražim osobnu. Naglasio je osobno i osobnu. Huligan. Odmakla sam se. U takvim slučajevima uvijek kažemo da ćemo zvati policiju. Ja sam izašla i ušla u kafić na sljedećoj stanici i plakala. Bila sam u civilu, pa sam mogla plakati da nitko ne zna. Pila sam lozovaču, također. Nakon toga sam ušla u tramvaj s nekom novostečenom snagom i uhvatila neku klinku. Ona je dala. Osobnu, mislim. Rekla sam da je kazna 500 – 900 kuna. Nakon toga mi je pokušala oteti osobnu, ali ja sam držala čvrsto, nisam dala. Neka plati, što me briga, neka plati kako god može. Ako ima za čizmice i bundice, ima i za kaznu.
muškarac (razočarano): Tako. Nije dobro što si se zainatila.
žena: Da, u tome trenutku sam osjetila to unutra. Da raste. Tu kuglu. To… To… Olovo.
muškarac: Kao da ti se tijelo osvetilo za zloću.
žena: To nije zloća, to je moj posao.
muškarac: Rekla si pomalo zlobno: „neka plati.“ Možda nema. Ne znam, kažem, nisi trebala baš tako.
žena (na rubu suza): Da, nisam. Ali svejedno u meni raste. Ti ne možeš znati što je s mojim tijelom.
Ružica Aščić (1987.) svoju prvu kratku priču objavljuje 2008. godine u Zarezu, a prvu zbirku priča „Dobri dani nasilja“ 2016. godine. Za drame „U meni raste“ i „Košnice“ osvojila je drugu nagradu „Marin Držić“ ministarstva kulture. Kratka proza joj je zastupljena u antologiji “Bez vrata, bez kucanja: novi hrvatski prozaici“, ali i u mnogim drugim domaćim magazinima. 2020. objavila je zbirku drama pod imenom „Košnice“.
