Knjiga 4.
Vjera je stub svakog čvrstog razuma
Isa se posvetio vjeri u zadnjoj godini rata. Dugu kosu je zamijenila duga brada, a uske pantole su postale široke i prekratke. Prve tri godine rata je proveo svirajući bas u death metal bendu Insomnia. Svoj Rickenbacker bas, koji je kupio u ratu od Zlaje, basiste grupe Epidemija, zajedno sa overdrajv pedalom, koferom i kaišem – sve za 300 maraka, i kojeg je glancao i pazio skoro tri godine, je zapalio zajedno sa pojačalom Čajevec koje mu je ostavio rođak, prije nego je otišao na drugi kontinent. Sakupio je sve časopise o muzici koje je skupljao, postere Sepulture, Napalma, Pantere, Kreatora i sve druge koje je našao, kao i notne zapise po kojima je vježbao u svojoj sobi kada nije bilo struje, dok mu plikovi ne bi popucali. Uzeo je majice, uske farmerke, kožne narukvice i druge ukrase koji su bili obješeni na ekserima po uglovima sobe, sve ploče i kasete zajedno sa linijom i zvučnicima, kablove i uspomene koje je imao sa svirki, tipa karte za koncerte koje je čuvao od raspadanja na stolu ispod komada debljeg stakla, postere i cedulje sa posvetama i porukama djevojaka, kao i fotografije sebe i svih svojih prijatelja nakon ranog djetinjstva, i sve je to stavio na jednu gomilu iza svoje zgrade jednu noć, polio razređivačem, zapalio, i sa osjećajem ponovnog rađanja gledao kako prošlost, njegovo staro ja, nestaje u plamenu. Muzika i njegova prošlost su sada bili grijeh. Roditelje nije imao od malena, a tetka s kojom je živio je poginula u ratu od granate.
Već je skoro dvije godine išao na predavanja u jednu kuću bez fasade i gelendera, sa sivim tek izbetoniranim stepenicama za drugi sprat, tu blizu na obližnjem brdu, gdje su dolazili mnogi mladi poput njega da pronađu spas u vjeri. Kada bi došli, jedno po jedno u zakazano vrijeme, sjedili bi u tišini došaptavanja, u sobi oblika na el, praznog sadržaja, osim tamno crvenog etisona na podu i jednog kalendara sa slikama raznih džamija na zidu, i pili sok od sirupa s okusom narandže, uvijek isti, nedovoljno hladan i presladak, i čekali da se pojavi Hadžaga, koji bi dok je ulazio, činio gestu kao da pokazuje svima da nema potrebe da ustaju u njegovu čast, poput nekog svetog čovjeka sa grimasom koja je ličila na uzvišeni osmijeh, i nije mogla razbiti skorenost njegovog stjenovitog lica opaljenog od sunca i planinskog vjetra dok bi mrljao sebi u bradu (najdužu u sobi), nešto što je ličilo na arapski. Kada bi konačno sjeo na kraj sobe, okrenut prema gostima, uzeo bi čašu soka koju bi mu neko odmah dodao i sporo otpijao kratke gutljaje, dok bi šapatom postavljao pitanje Kako si? i odgovarao na upućene šapate mrmljanjem, uvijek identičnim intenzitetom i odobravajućom gestom glavom, pokrivenom bijelom kapicom sa istim izrazom na licu i poluosmjehom za koji se činilo da treba puno napora kako bi podigao njegove teške bore sa obrazà i čela.
O vjernicima, onim koji su u zabludi, a kojih je u ovoj zemlji previše, govorio je ponavljajući priču kako majmuni neprekidno traće vrijeme bacajući stvari na pod pa ih ponovo kupe i tako ukrug, i tako je poredio njihovu vjeru sa njihovom. Učenje može biti samo traćenje vremena i teret ako se vjernik ne pridržava strogoće i svih propisanih zakona. Ja vas mogu voditi, i vi me možete pratiti, ako razumijete šta vam govorim. A čim ste u ovoj sobi, znači da razumijete, da ste bolji od lažnih vjernika. Ja vam mogu pokazati kako se tjeraju loši duhovi i kako se izlazi na pravi put koji će vas spasiti od zabluda u koje ste dovedeni. Ovozemaljska patnja nam je zajednička, a mi znamo, i zapisano je, da oni koji idu pravim putem dragi Bog dočeka u zagrljaju svoje beskonačne ljubavi. Zato nema straha i robovanja njihovim zakonima! Jer kada kap vode iz čaše padne u okean, onda ona automatski postaje okean, nije više kap vode.
Muškarci su sjedili ispred, dok su žene bile sabijene u malom dijelu prostorije, zabačenom na drugom kraju. Predavanje bi počinjalo tako što bi poglavar zauzimao sjedeći uspravan položaj, postavio facu u smrtno ozbiljan izraz (koji se tiče sudbine vasione i to sve od Boga preko svemira i galaksija preko njega, tako svetog, kome je On povjerio misiju tu, baš u toj kući na tom brdu i u toj sobi), promrljao bi nešto opet sebi u bradu i zaurlao iz sveg glasa Tekbir! sa silovano dugim i, na šta bi svi u sobi jednoglasno poput vojnika odgovarali sa Alahu Ekber! Nakon zaglušujućeg zvuka svih tih odlučnih i svetih glasova, nastupio bi trenutak tišine, odlučujući trenutak, kada bi svako u sobi osjetio moć koju im šalje Bog preko njega tu ispred, ta tišina je bio onaj momenat kada niko od prisutnih više nije osjećao samoću niti slabost. Nisu više bili bespomoćni građani ove posrnule i jadne države, već su bili iznad ostalih, znali su nešto što ovi drugi nisu i to ih je činilo svetim, konektovanim sa Božanskim, poput njihovog učitelja koji ih je spajao s Njim i davao im tu dugo čekanu i zasluženu svetost. Nakon te tišine, nisu više bili robovi sistema koji su postavili tamo neki korumpirani prevaranti, ovaj ološ nevjernika koji se sjatio poput lešinara na nevolju naroda, već su bili izabrani, oslobođeni ovozemljskih okova, ovotjelesnog bivtstvovanja i spremni da kroče u novu stvarnost i obećani Raj.
Sve što im je govorio bilo je uobičajeno predavanje jednog prosječnog retoričara, jezikom religije, ispunjeno kratkim pričama, anegdotama i citatima svetih zapisa, i iako nije bilo pravog konteksta niti stvarne veze sa realnošću prisutnih, euforija koju je proizvodio svojim pripovjedanjem i gestikulacijama mudraca je bila izvrstan rezultat u postizanju jedinstva i kontrolisanju prisutnih, gladnih nove vjere i svrhe. Podizao bi kažiprst prema gore nakon što napravi neki zaključak, i praveći tišinu nakon izrečene poente, izgovorene glasno poput prijetnje, pogledajući strogo preko cijele sobe, stvarao bi atmosferu apsolutnog gospodara pažnje.
Njihov mozak je nalik onome majmunskom, oni se nadmeću jedni s drugim, takmiče se u svemu, parama, ženama, piću… njih nije stid da brat udari na brata, il na sestru, nije ih stid da im djeca gledaju svakojake prljavštine i uče pogrešne stvari…
Tu je Isa upoznao Safida i Arnada koji su ga oslovljavali sa „brate“ i upoznali ga sa „sestrom” Merjem s kojom je počeo planirati budućnost i porodičnu zajednicu (čak su ih i njihova imena spajala mitologijom u sudbini koja je bila predodređena). Vodili su ga na imanje u šumi, gdje su imali poligon za treniranje nalik na one vojne, koji su sami sagradili, gdje je mogao sa njima da nauči neke nove vještine, od rezanja stabala i obrade drvnog materijala, do mehaničarskih radnji i svih ostalih lijepih seoskih radnji. Zadnje tri godine ta zajednica je postepeno postajala njegova nova porodica, mjesto gdje je sretan i ispunjen konačno pronašao svoj mir.
Nedim Zlatar
