I
Ovo je dobar grad, dovoljno velik da lako možeš biti ono što jesi – najobičniji niko. Parkovi su ovdje moji. I ulice. Samo sam zrno beskrajne pustinje, jedan od mnogih. Moji su i bulevari koji svake noći mame, dok muzika samo dodaje prave melodije, neophodne za krah melanholije. Iznova se budim u tuđim krevetima, gubim tuđe odluke, gledam napukla tuđa jutra. Posmatram tebe.
Ako budeš imao malo sreće naići ćeš na nju, zamišljenu i plavokosu. Kosa joj je možda ipak druge boje i u nekim snovima dječački kratka. Nekada izgleda kao Patricia Franchini. Ima vozačku dozvolu i želi da te vodi na pješčane plaže. Hoće da zna sve o tvom slomljenom srcu koje se od pokušaja pretvorilo u žulj. Želi da joj pričaš. Da nisi umoran ti bi to radio. Oduševio bi je bajkama u koje si davno prestao vjerovati. Ovo je tvoja prava slika – stojiš pokraj tornja i gledaš u neonsku reklamu sa koje blješti Hotel Hafen Hamburg i koja ti u uho vrišti: „Pričaj joj budalo, pričaj. Broj vaše sobe je 19. Samo otvori usta i progovori“. Ali i dalje šutiš. Strah te je. I odveć si usamljen. Zaboravio si se osjećati drugačije.
I želiš sve ispočetka, sa novim imenima, bez grešaka. Želiš nastaviti uz pobjede koje će da pokidaju lance dosade. Ne želiš okove koje jedni drugima stavljamo u ime razvikane ljubavi. Vuku ih svi ti ljudi sa sličnim pričama. Svi misle da su njihove samoće nešto posebno. I svi pokušavaju izgledati tužnije nego što to stvarno jesu. Posmatraš ih i pišeš. Zbog njih pišeš sve bolje pjesme. Pišeš ih zbog Anne koja je baš sada odlučila otputovati u Palestinu. A mislio si da je jedna mrtva muza u životu dovoljna.
II
Nije četiri ujutru, i nemam plavi baloner. Nosim kaput koji sam prije nekoliko godina kupio u podrumskoj prodavnici, dvije ulice od Reeperbahna. Taj će kaput kasnije s jednim putovati u Pariz, ali svoj put završiti u ormaru drugoga. Sjećaš li se tog kaputa?
I takav se sjetih onoga što mi se desilo u Ahrenzburgu. Nakon višesatnog skitanja kroz grad, skončao sam na željezničkoj stanici – tamo uvijek bude zanimljivih situacija i ljudi. Među njima lako vrtim krugove u potrazi za pravim odgovorima, bježeći od samoga sebe i od dobro znanog skrivenog pakla. Stihovi me stižu, pjesme u glavi se moram brzo riješiti, inače će se ona riješiti mene. Pjesma je o troje, ali ko sam ja u svemu tome? Trenutno se osjećam kao onaj drugi, onaj kojem se obraćaju, onaj koji ostavlja i odlazi, usput zaboravivši zbog čega više ne postoji.
Mali privatni pakao sve uvezuje u zaprepaštenje onoga koji nisam. Upravo takav ću dovršiti ovu bilješku. Ne znam koliko dugo je trajalo moje posmatranje, ali je prestalo kada sam osjetio nečiji topli dah na svom vratu. Prošlo je dovoljno godina. Zagrlila me je i rekla: „Hey you! You look so much older…“. A ona pjesma ide… upravo tako! U njoj svi izgledaju starije, i svi gube. Spominju se stanice, pahulje, vozovi i pustinja u srcu Lili Marlene. Ne, ne sugerišem da sam nekakav izgubljeni antiheroj. Samo se pomalo odričem skromnosti, dok mi i dalje posljednja i prva opsesija ostaje kako napisati Savršen Uvodnik Za Novi Kolaps.
