POPISIVAČ STANOVNIŠTVA
čekali smo za kuhinjskim stolom da dođe popisivač stanovništva. na šporetu se krčkao ručak, televizor je bio upaljen, davala se neka emisija nevažna za ovu priču pa ćemo je izostaviti. od kuhanja su se zamaglili prozori i u zraku je bio dunst po luku i crvenoj paprici. danima se pregovaralo o tome tko će biti koje vjeroispovijesti, a tko koje nacionalnosti. trebalo je dati točne podatke. i evo ga, popisivač je tu. zvoni na vrata, izvolite, uđite, a on prolazi kroz hodnik i sjeda za kuhinjski stol. iz aktovke vadi papire i počinje pisati. kratko će trajati ako budete kooperativni, kaže nam, a mi se slažemo. dada, kooperacija je važna. nene, nećemo lagati. popisivač stanovništva čini nas nervoznima i odvratan nam je. međutim, čim je počeo upisivati ime prvog člana domaćinstva, zamolio je da načas skokne van. dada, samo izvolite. nene, nikud nam se ne žuri. dok smo čekali da se vrati, objed je bio gotov pa smo postavili stol i ručali. mama je oprala suđe, a tata je otišao prileći. kad se probudio, odigrali smo tri partije šnapsa. u međuvremenu smo pogledali vremensku prognozu za sutra i iz ormara izvadili pidžame. navečer se na tv-u davala obiteljska serija. radnja je bila smještena u stan s baroknim namještajem, a glavni protagonist se upravo spremao počiniti preljub sa ženom svog najboljeg prijatelja.
ŽENA JE U PARK IZNIJELA ĆILIM
najprije ga je razmotala, pa prebacila preko pravokutne željezne konstrukcije, a onda odnekud izvukla drveni klofer i prionula na posao. gledali smo s vrha zgrade kako iz ćilima pod snagom njenih udaraca izlazi prašina. najprije u velikim oblacima, puf puf puf, zatim u sve manjim i zatim u sve manjim. kad više ništa nije izlazilo, spustila je klofer na travu i odnekud izvadila flašicu s pivom. nadlanicom je obrisala znoj sa čela, potegnula tri dugačka gutljaja, začepila flašicu metalnim čepom pa je uglavila između dvije daščice na klupi da se ne prevrne. onda je rukama, a bile su to gorštačke ruke, obuhvatila ćilim s obje strane, preokrenula ga, malo uzdahnula i opet prionula na posao. jeka udaraca se odbijala od okolne zgrade, pum pum pum, ćilim je poskakivao i poskakivao pod kloferom, iz njega je izlazila prašina, puf puf puf, najprije u velikim oblacima, a zatim u sve manjim i zatim u sve manjim, sve dok se nisu izgubili iza prvog ugla, niz ulicu, prema pošti ispred koje se, na velikom opločenom trgiću, jedan otac smijao svojoj djevojčici koja je upravo razbila koljena učeći voziti bicikl.
BILI SMO PODSTANARI I BEZNADEŽNI KAD NAM SE NA VRATIMA POJAVIO TAJ ČOVJEK
pozvonio je dvaput, rekao da je ovo njegov stan iz kojega hitno trebamo iseliti i da tu više nema mjesta razgovoru. nismo se ni snašli, a njegovi ljudi već su počeli unositi stvari u kutijama. jasno se vidjelo, bile su to kristalne čaše za vino i konjak, porculanski servis za ručavanje s pastoralnim motivima mladića i djevojaka koji sviraju harfe i lutnje, dvije kutije s knjigama. a onda je na red došla kutna garnitura na kojoj je ležala čovjekova žena, udobno smještena između ukrasnih jastuka, i čitala knjigu. svako malo uzdahnula bi i rekla nosačima: ne naginjite me toliko ulijevo, pazite malo s podizanjem, nježnije s manevrima. gledali smo u sve to s nemalim čuđenjem. a onda nam se odjednom javila spasonosna misao: kauč će se zaglaviti u dovratku i tako nitko više neće moći izaći ni ući. misao je prevalila put od kuhinje do izlaznih vrata, zaobišavši ručak koji se krčkao u loncu, ventil za dovod plina, noževe u cjedilu, tablete za smirenje u najvišoj ladici kuhinjskog kredenca, i ugnijezdila se između ulaznih štokova upravo u trenutku kad je prvi radnik ušao u predsoblje taman toliko da unese polovicu kauča i gornji dio gospođe koja je upravo polizala desni kažiprst i s uzdahom zadovoljstva okrenula novu stranicu. mogli smo odahnuti, kriza je prošla. sjeli smo za stol i počeli jesti, a dok se vani polako spuštao mrak, srkali smo naizmjence juhu iz tanjura i slušali kako voda iz pipe zvučno udara o dno limenog sudopera na drugoj strani kuhinje.
