Moje prvo ljeto na moru nakon rata. Ja i moj sedmogodišnji rođak Haris, kojem je ovo prvi odlazak na more. Đački odmor u Malom Drveniku organizovala je njegova škola. Ostale prvačiće prate mame, Harisa pratim ja. Jebiga, jedino je tako moglo. Njegova mama Melida radi u supermarketu, bez slobodnih dana, bez vikenda. Od njenog rada i dedine penzije živimo svi. Ljetovanje ćemo plaćati u ratama. Bitno je da je on tu, sa drugarima i učiteljicom.
Ja sam prva godina faksa. Filozofija, književnost… Dobila sam veliku sobu koja miriše na lavandu. U koferu imam više knjiga nego gaća. Što pročitam nakupi se u mojoj glavi kao kišni oblak spreman da se sruči i istopi u vrelini dana.
Na plaži, mame odmaraju u čoporu. Piju kafe, ližu sladolede, podvikuju na djecu. Pričaju, pričaju… Kad me ugledaju s knjigom u rukama osmjehnu se blago, sjetno. Ne razumijem njihove osmijehe. Ja se njima osmjehnem stidljivo, pa brže-bolje utopim pogled u papir i slova. Razmišljam o jednoj majci koja je izgubila sina.
Bilo je to u filmu Sve o mojoj majci. Ona, Manuela, imala je svog Estebana, kojeg je na njegov rođendan usmrtio automobil. Esteban je htio napisati roman o svojoj majci, a Almodovar je snimio film u kojem majka oplakuje svog sina. Film sam gledala u kinu Meeting Point. Te večeri zaputila sam se pravo kući. Uspinjala se uz strmu ulicu starog naselja, prema svojoj kući bez majke. Pred očima mi je titrao Estebanov lik. Vidjela sam ga pokislog, u vjetrovci i farmericama, sa vlažnim notesom u ruci. Ulica koju sam gazila zove se Širokac, i baš je strma. Na vrhu ulice zastala sam da povratim dah. U tom predahu okrenula sam se prema nizini. Grad je tonuo u mrak, a meni je na pamet palo: šta bi bilo da je moja majka danas živa, a da sam ja umrla te davne noći, prije sedamnaest godina?
Na plaži sunce prži. U sjenci borova, mame se hlade lepezama. Znoj im curi niz vrat, butine im mokre, glasovi sve tiši. Djeca divljaju po vrelim kamenicama. Gađaju se, ganjaju, učiteljica vrišti za njima. Svako malo neko dijete bez dozvole zagazi u plićak, skvasi noge, ruke, okrene se prema obali i isplazi jezik ostalima. Učiteljica potrči za njima, majke viknu.
Snovi se pretvaraju u sol na koži. Čitam Márqueza. Kratke priče. Jedna među njima zove se Najljepši utopljenik na svijetu. Koža na čelu mi se nabora kad shvatim da se i on zove Esteban. Sunce napušta odbrambenu zonu suncobrana. Spužvasta prostirka upija znoj s moje kože. Vadim hemijsku iz ruksaka. Svako spominjanje imena u priči zaokružim. „Esteban, Esteban, Esteban…“ Plava boja brzo se suši, izoluje riječ od sedam slova kao zaštitna traka mjesto zločina.
Gabrijelov Esteban obučen je u morske alge i školjke, zaogrnut mirisom mora. Ko zna koliko dugo ga je voda nosila. Mrtvog, nanijela ga je na obalu seoceta koje će postati njegova sveta grobnica. Dlanom dotičem vreli vrat. Izgorio. Boli me. Hoću da se zaklonim. Greškom pogledam direktno u sunce. Svjetlo, vrelo i bijelo, kakvo sija samo na jugu, izvrne moju sliku svijeta. Preokrene je onako kako je to uradila Almodovarova kamera neposredno nakon što se začuo tupi udarac dječakovog tijela o šoferšajbu skupog auta. Manuelin trk, ritam njenih potpetica dok biju asfalt, pulsira mi u mislima.
Kad je sljepilo prošlo, ugledala sam svoje mrtvo tijelo na površini mora. Vukli su ga sitni valovi, kao što otmjen konjski kas vuče pogrebnu kočiju. Kad su me nasukali u plićak, djeca me spaziše. Ostaviše međusobne svađe i izrugivanja. Iz ruku im ispadoše kamenčići. Pritrčaše. Zagledavala su me, povlačila me za nos, čupala mi kosu, svoje male prste gurala mi u uši. S ruku su mi trgala alge, sipala su pijesak u moja otvorena usta, udarala me u grudi.
Zaigrana, euforična, privukla su pažnju svojih mama. Kada žene razaznaše mrtvu igračku među tjelašcima svoje djece, potrčaše kao bez duše. Sve do jedne hitale su, nagrdivši svoje bose noge na oštrom kamenju. Njihove lagane i duge haljine u vodi im se zadigoše. Lebdjele su oko njihovih kukova kao raznobojna morska trava. Majke su trgale pijavice s mojih ruku, zapetljane vlasi kose sklanjale mi s lica. Usplahirenim glasovima narediše djeci: „Brzo, zovite je!“
Ona je nosila bijelu haljinu, zbog koje joj i kosa i obrve djelovaše još crnje. Pred njenim koracima svi zašutješe. Djeca i žene uzmakoše. Lagano, ali odlučno prišla je mom tijelu. Naborano lice nadvilo se nad moje modre obraze. Sunce je peklo. Uzela je moju glavu i pažljivo je smjestila u svoje šake, kao jaje u gnijezdo. Bila je to moja majka. Na pragu svoje starosti. Spustila je usne na moje oči, a onda jezikom liznula jednu slanu kap vode s moje trepavice. „Ovo je Esteban!“, reče. Ostale žene se zgledaše. „Esteban, i niko drugi!“ zavapila je. Kad su to čule, ostale žene se ponovo skupiše oko mene. Uglas zajaukaše. Udarale su se po obrazima, čupale si kosu, derale haljine…
„Ovo je Esteban“, izgovori moja majka još jednom i poljubi mi obraze. Sve druge žene stadoše klimati glavom. Kao jato uznemirenih ptica stisnuše se uz moju majku. Osjetih kako njene od plača vlažne i tople usne ljube moje. Za njom me i ostale počeše milovati, ljubiti svaki dio mog tijela. Vrijeme je odmicalo, sunce je zalazilo.
I to je bilo to. Savršena smrt, koja mi odlično pristaje.
Lejla Kalamujić
