“Mama, što je ona tamna mrlja na tepihu?” prstom je uprla njezina kći dok je grickala pečeni batak na kauču. “Izgleda kao zgnječena čokolada. E, i baj d vej, tamo viri neka noga.”
I uistinu! Ispod perzijskog tepiha od crvene ovčje vune virilo je boso muško stopalo.
“To je noga mojeg prijatelja, kolege iz gimnazije.” brzo je odgovorila gospođa Petrić, sva smetena. Ovo nije očekivala. Naizgled je nonšalantno povukla tepih preko stopala. “Srela sam ga slučajno u gradu prije neki dan.”
“Zašto nam je on sada pod tepihom?”
“Nije cijeli, samo noga.” pokušala je gospođa Petrić ublažiti situaciju, iako je bila sigurna da je pod tepihom cijeli, da mu je kosa mokra jer je tek izašao iz tuša i da ne nosi majicu. Kći je odložila oglodani batak i uključila televizor. Upravo je počinjala repriza “Kola sreće”, a ona nije propuštala ni jednu epizodu.
U stanu gospođe Petrić sve je uvijek bilo čisto i uredno. Ipak, ako bi se nepozvan netko zagledao u uglove, u tamu ispod ormara ili u uski procjep iza dvosjeda, našao bi sigurno gomilice prašine, kovanice i par gumica za kosu. Najzačudnije su se stvari ipak mogle naći pod tepihom u dnevnoj sobi. Sve po što se gospođi Petrić nije dalo saginjati, pomela je pod tepih. Tu su bile metalne spajalice, mrvice od plastelina, neplaćeni računi, luk, pilica i rezbarska daščica, popisi za trgovinu, stranice iz dnevnika, pisma Djedu Mrazu.
Ispod tepiha pomela je gospođa Petrić i svoju diplomu Ekonomskog fakulteta i praznu radnu knjižicu, kao i bankovni račun na koji joj je muž jednom mjesečno uplaćivao dogovoren iznos. Pored njega zagurala je i krivnju koju je osjećala kada je taj novac trošila.
Neke je stvari trebalo dublje gurnuti. Neiskorištene autobusne karte u jednom smjeru, bosa stopala na podu hotelske sobe, “ne mogu prestati misliti na tebe” te “ne možemo se više čuti, kompliciraš mi život” položila je u kartonsku kutiju, zakopala u rupu ispod parketa i prekrila tepihom. Obitelj Petrić je i ne znajući gazila svakodnevno preko njezinih izljeva bijesa, preko urlanja u jastuk, preko histeričnog ridanja pod tušem. To je sve, i još par sitnica, gospođa Petrić gurnula pod tepih.
Sjela je u naslonjač u uglu i netremice je, u očaju, buljila u pod. Pročitala je negdje jednom da mora postati svjesnija sebe, da se mora suočiti sa svojim problemima, da mora prihvatiti odgovornost za svoje postupke. “Baš ne moram!” pomislila je tada. Sada je, nažalost, to stopalo izvirilo, a pored njega ugledala je i rub crvene haljine koju je kupila za dvadesetu godišnjicu mature, a na kojoj joj je on u tri ujutro potrgao patent na stražnjem sjedištu svojeg auta. Ne može ostaviti svoje probleme da leže nasred dnevne sobe. Morat će nešto poduzeti prije nego natjecatelj “Kola sreće” iz izloga broj tri izabere traku za trčanje.
“Suglasnik S,” naglas je zatražila njezina kći glođući još jedan batak. “I nudim konačno rješenje: Bijeg od stvarnosti.”
Gospođa Petrić je iz kuhinje donijela nož i vilicu, staklenu soljenku i bočicu Tabasca. Zatim je oko vrata svezala krpu i sjela na pod pored tepiha, prekriženih nogu. Prvo će progutati ponos, zatim bijes, pa redom sve ostalo.
“Mama, boli me trbuh,” zastenjala je kći s kauča.
“Uzmi si mineralne iz frižidera,” promrmljala je gospođa Perić usta punih neostvarenih snova. “I donesi i meni čašu, molim te.”
