1.
Vjerojatno je u tom drvu oduvijek postojalo nešto što nisam mogao imenovati i ne znam je li zbog gustoće ili topline kojom zrači, ali odnedavno hodam po stanu bos da tabani osjete mekoću i godove kako prate luk stopalā. Iza mene su tisuće prepješačenih metara kroz koje upijam godine i godine potrebne za rast drva.
I pokušavam to u drvu imenovati, a ovo nešto neimenovano raste u mom mozgu, širi se brzinom topline krušne peći na organe oduzimajući vrijeme koje bih mogao provesti s njom. Otkad je najavila odlazak, većinu vremena provodi u ateljeu i slika. Ja sam na drvu i dobro je; dobro je sve dok uspijevam od nje sakriti obuzetost idejom da od tog drva nešto napravim, da produbim naš odnos u kojem je drvo na jednoj, a mi na drugoj strani svijeta. Opsjednutost drvenim podom samo je faza, kažem, a ona šuteći nastavlja slikati. Ako se njena sumnja pokaže točnom, to će biti trenutak u kojem između svijeta i mene ostaje samo drvo; nikakvo drugo tijelo, poplati jeftinih cipela, neće biti automobilskih guma, ronilačkog odijela, tankih laminata, posteljina, vunenih čarapa, pečene keramike, lijevanog željeza, drugog tijela na kojem ležim i ispod kojeg je krevet. Neće biti topline njezine kože, pliša, svile, vune, kašmira, lateksa; postojat će samo drvo i ništa osim drva neće dokazivati postojanost gravitacijske sile.
U trenutku kada osjećam da gubim uporište pod nogama, prepuštam se drvu.
Svakim korakom po podu osvještavam vrijeme potrebno sadnici da izraste u debelo deblo, vidim rad teških strojeva i vještih obrtničkih ruku, sve predradnje i radnje potrebne za oblikovanje drva. Hodam svjestan onoga što je hodanju prethodilo i živ sam.
Živ.
Želim drvo izlizati, stvoriti patinu i arheologiju koja će se čitati u površinskim ogrebotinama. Moj privatni dnevnik nema slova, riječi su zamijenili tragovi na drvu, svaki trag jedna je rečenica ispisana kretanjem, slučajnošću ili pomicanjem namještaja. Ovo drvo po kojem hodam je arhiv dnevničkih zapisa, i kada se zagledam u njega, izranjaju slike.
Ne trebamo razgovarati o nama, uranjati u sebe kao da smo punoglavci. Neke stvari ostaju neizgovorene i kada hodam po drvu ne razmišljam koliko se udaljavam od nje.
Gledam drveni pod i vidim stabla tikovine, negdje duboko u Burmi, u gustoj monsunskoj šumi netko stoji i čeka početak sječe. Mi nismo tamo, kažem. Sječa započinje u sredini, širi se spiralno, a grane se lome i tlo podrhtava. Stabla se ruše jedno za drugim, kao da ne postoji lakši način za osvijetliti tlo iz kojeg su izrasli. Prašina koja buja kada se stablo posiječe nalik je prašini koju imamo u stanu. U Burmi je sparno i prepuno komaraca, majica se lijepi za kožu, pile se grane tikove krošnje dok ne ostane samo deblo. Jedan vertikalni svijet nestaje, životinje napuštaju brloge ne osvrćući se, a za njima ostaju tragovi koje prekriva lišće. Utovar je početak putovanja, široke gume upadaju u rupe na cestama i svaka rupa na cesti je novi ubod prikolice tegljača u deblo. Ubodi ljušte koru, žuto-smeđa smola sjaji se na suncu kao râna krv.
Kada je posječeno, drvo prestaje rasti, ali putuje do mjesta gdje se suši, ljušti, secira, reže i ponovno putuje. Njegov rast mjeri se prijeđenim kilometrima, a negdje pred kraj tog puta, drvo se oblikuje u nešto smisleno, poput poda stana u kojem živimo i po kojem već danima hodam bos.
Slika se zatim polako zamućuje. Još uvijek ne znam što ću izgraditi od drvenog poda kada ona ode. Zbog toga sam nemiran. Između njenog slikanja i mog drva gusti je vakum sumnji i neodlučnosti. Od nas se odbijaju riječi.
Naoblaka, kažem, Naoblaka.
A ova kiša još uvijek pada, danima nije prestala. Danas sam naletio na malu grbu, prvi znak da se nešto događa s drvom. Je li pretijesno u kući, u ovom primorskom gradu?
U meni se nastanio jedan nemir veličine prosječnog čovjeka.
I raste.
Vlaga koju donosi kiša odražava se na površini drvenog poda. Te grbe koje rastu iz poda oble su i tupe poput grča u mišiću. Kiša mijenja svojstva drva, širinu i dužinu dasaka, ono raste i kreće se kao da nikada nije napustilo šumu. Ali ovo nije šuma i ne znam kako drvo spriječiti da ode iz stana. Hoću li staviti tepihe ispod stola i stolica, smanjiti struganje i tako ublažiti površinske ozljede? Hoće li to biti dovoljno? Koliko imam vremena?
Nemir u meni raste potaknut vlagom za koju znam da će uzrokovati pojavu truleži u drvu. Ako prekasno reagiram, pod će se raspasti u tisuće komadića. To ne smijem dopustiti.
Ali, kiša ne prestaje.
Nikada nisam znao odgovoriti na konkretna pitanja, ona koja počinju sa Što, Kako, ili neko treće – poput I?. Najlakše je postaviti takva pitanja i čekati u zaklonu odgovore koji promašuju metu dok se šaržer ne isprazni. Sve to izbjegavam jednim kratkim Ništa, i ništa uvijek ostaje ništa, zato joj nikada nisam uspio objasniti što vidim u tom drvenom podu. Ali, kad zagrebem ispod površine, kad se nokti nakratko odvoje od mesa, vidim da ovaj pod nema ni ljepila ni vezivnih elemenata, na drvenim gredama su položene daske, a između njih procjepi u kojima drvo diše.
Vlaga smanjuje procjepe jer se drvo širi i čujem pucanje poput rastezanja ukočenih prstiju. Usne se suše od ruba prema sredini, tako se i drvo širi, procjepi su najveći uz zidove i smanjuju se prema sredini, gdje izranjaju prve grbe. Ne želim ostati ni bez drva ni bez nje. Neću birati. Drvo škripi i proizvodi krikove, zatvara se u sebe kao mekana pluća pod rebrima. Kiša se pojačava, drvo širi, hodam po stanu lijevo-desno, napipavam pod. Ako procjepi nestanu, započet će truljenje, nevidljivo i sporo jer dolazi iznutra. Truljenje zabada kljove duboko u drvo. Ne mogu predvidjeti brzinu širenja drva ni kontrolirati vremenske uvjete.
Siguran sam jedino da će prašina ostati zarobljena u tim procjepima.
Previše toga ne znam, nešto uvijek nedostaje, prsteni su preuski, čvorovi previše zategnuti. Ponekad mi se čini da u njenoj crnoj kosi spava noć. Drvo. Moram nešto napraviti s drvenim podom. Mogu pokušati kontrolirati mjesta s najmanjim procjepima i tamo čekati prve znakove truleži, ali trebao bih pronaći neko konkretnije rješenje. U suprotnom ću izgubiti drvo kao što gubim nju.
Otvaraju se ulazna vrata stana, ona ulazi, ja ležim na trbuhu i promatram procijepe između dasaka. Njeno Što ti je sada, nadglasavam s Ništa. Ništa; i ništa uvijek ostaje ništa. Procjepi su puni prašine, ulazim i razmičem je kao gusti snijeg, oslobađam prostor da drvo može disati. Došla sam po jedan kist, kaže, a ja ostavljam tišini da je isprati natrag u atelje. Moram nešto napraviti s drvom. Kiša se nadvila nad ovaj grad, umjerena naoblaka i vlaga uvlače se u sve nepokretne dijelove našeg zajedničkog života, a najviše u drvo.
Kako bi se spriječilo truljenje, drvo je potrebno njegovati, mazati uljima, brusiti, čistiti, lakirati, stan provjetravati, ne dopustiti vodi dugo zadržavanje na podu, ali sve te radnje samo su odgađanje. Očekujem promjenu vremena, prestanak kiše i malo sunca kako bih razmislio što napraviti.
Kako dalje?
Provirujem kroz prozor, samo pravokutni otvor dijeli me od rive. Dolje je tvrdo, nema godova ni procjepa, kamen je nazubljen i u njemu nema topline. Ako skočim i zalijepim se za tvrdo popločenje tko će od drva nešto izgraditi, tko će skinuti dasku po dasku i ponovno ih složiti u jedno tijelo? Ne želim tako lako napustiti drvo i dok smišljam što napraviti, kiša usporava, oblaci se razmiču, a sunce diže.
Otvaram sva vrata u stanu i hodam iz prostorije u prostoriju, a kada zastanem, buljim u pod, provjeravam jesu li izronile nove grbe. Zrake sunca postupno osvjetljavaju stan, rastvaram prozore, kiša je napokon prestala i toplina sunca pritišće drvo. Vlaga očito isparava. Još jednom prstima prelazim preko svih procjepa. Na zidu kuhinje olovkom zapisujem udaljenosti između dasaka. To će biti moj kalendar, bez datuma, mjesečevih mijena i svetaca. Protok vremena mjerit ću isključivo širinom procjepa.
Siguran sam da daske poda ponovno žele postati jedno tijelo, zato se šire i sužavaju i taj proces proizvodi škripanje najsličnije krikovima zarobljenih životinja. Sparno je. Ponovno provirujem kroz prozor, svježina još uvijek mokrih grmova ružmarina ulazi u nosnice i na trenutak raspliće korijenje drva koje se isplelo oko mog mozga. Trajekt uplovljava na pristanište. Putnici izlaze na palubu gledati manevriranje velikog broda, stoje na čeliku i koža mi se ježi od pomisli na to da njihova tijela nijednim svojim dijelom ne dotiču drvo. Sve je u tom prizoru hladno, čak ni jako sunce ne može pomoći. Gledam sve te ljude, njih ne brine širenje i sužavanje drva, promjene temperature i vlažnosti koje se mogu uočiti na daskama poda. Miris ružmarina i dalje me drži izvan dosega korijenja drva. Možda bi drvo trebalo ostati drvo, ima i važnijih stvari od toga. Ne bih trebao toliko brinuti što ću napraviti s njim, kao što ne bih trebao razmišljati o kiši, suncu, cijeđenju, raspadanju i toj napornoj jeseni koja donosi sve to: trulež i nevrijeme.
Trajekt je pristao i putnici izlaze. Prolaze ispod prozora vukući kofere na sigurnoj udaljenosti od tijelā. Miris ružmarina kopni, a zamjenjuje ga miris benzina. Plinovi isparavaju. Korijenje se širi. Sljedeću kišu dočekat ću strahujući koliko će se novih grba pojaviti na drvu, ponovno ću osluškivati škripanje, te prodorne krikove nastanjene u mojoj glavi.
Moram smisliti što napraviti s drvenim podom, razraditi detalje, skicirati, pisati, zaboraviti sve drugo, svakodnevicu pretočiti u jednu staklenku i odložiti je u frižider, neka se hladi s mesom i kostima. Očekuje me puno posla u čiji ishod nisam siguran, ali negdje moram početi.
Ona ulazi u stan. Stojim ispred otvorenog prozora i gledam trajekt kako se puni ljudima i automobilima. Nešto traži i usput zatvara sva vrata koja sam otvorio. Gleda u zid kuhinje, čita brojeve, moj teško prohodni rukopis na bijelom zidu.
Ne mogu više, kaže, Ne mogu.
Primam je za ruku kao da hvatam sve što nepovratno gubim i kažem Ono što ću izgraditi od drva imat će nepredvidljivi smjer i odlučnost, skinut ću cijeli pod u ateljeu i ovdje u stanu, sve daske izvaditi jednu po jednu kao čičke iz tvoje haljine. Napravit ću krivulje od tih dasaka, jedan zaobljeni oblik imat će put koji ničim nije određen, neću koristiti čavle ni vijke, samo utore i pera, u spojevima neće biti mjesta za prašinu, lakirat ću površinu u žućkasto-smeđu boju koja će zrcaliti nebo i ništa prema nama neće dolaziti okomito. Drvo će putovati nastavljajući prirodni proces rasta, ta glatka i lakirana površina upijat će sunce i vrijeme neće postojati za to jedno, neraskidivo povezano tijelo. Tako nekako zamišljam ljubav.
Dok joj držim ruku, kaže Ali nas zapravo više nema.
Darko Šeparović (1987, Vela Luka), objavio je zbirku poezije Autopilot (Algoritam, Zagreb, 2015.) i roman Krvotok (Gradska knjižnica, Rijeka, 2018.). Tekstovi su mu prevedeni na engleski, njemački, slovenski i grčki. Priprema roman Pristanište koji će uskoro biti objavljen u nakladničkoj kući Fraktura.
