Skupljam usne
Slažem ih na svoje mjesto
Jedan kraj pa drugi
A oko igra
Dah više i ne postoji
Lice se ježi
Ramena padaju
Ulazim sve dublje unutra
Do najdalje duplje
Pa izmišljam uže
Penjem se
Ne znam ni sama za što se hvatam
Pa se puštam moru
Večer je i dosta sparno
Osvještavam krila
Koja kao čovjek ipak imam
Zamišljam planktone
I mliječni put
Želja mi se oslikava u potamnjelom od noći boru
Pazim na svaki zamah
Dok vučem cjepanicu za nogom
Ostalo je malo do oslobođenja
Onda kada se najmanje nadam
Pretvaram se u vijenac
Gorak je okus
Iz najdublje brazde bića
Na trepavicu izranja
Kapljica
Opraštam se sa dubinama
Od večeras sam ponovo trijezna
Maša Bodrožić
