Ubodi ka slobodi
imam mrežicu
na prozoru
da ne ulaze komarci
ali zbog nje sad slabije vidim
nebo i ono preko i ono kad se sunce skine
do srži ljuske do nevinosti
sve ja to slabo vidim
jer imam mrežicu
čvorovi mreže
razumiješ li
vidici bježe
imam mrežicu na prozoru
i zato se ptice boje
da me pozdrave
tu je mogla da stoji neka rijetka biljka
ili da ne stoji ništa
samo da osjete iznutra zidovi kad pljusnu kiše
imam mrežicu
na prozoru
ali ne ulazi ni vazduh više
ne ulazi niko
liči na zatvor
jedini zvuk
do kreveta preko parketa koraci
samo što mogu da izađem
odavde mogu da izađem
ali ne činim ništa
da uđu
da me dotaknu
komarci
Svi oni odu, ali ako odeš
odlazi i more
niko nije sposoban za nježnost
sve dok ga neko
prvi put
ne upali toplotom
kao mi tamjan uoči slave
da okadimo kuću
tad su prsti prisni
u trojci
na čelu pupku i bliže dojci
tad se grlimo
i zaboravljamo da je od navike
tad nam život
ne izjedaju moljci
niko nije sposoban da pamti
tako dobro
dok mu nešto žarko
ne pripeče vijuge
vidiš ja
se i sada sjećam
nijansi štrafti na kožici koljena
imala sam pet godina
mislila sam da nisam voljena
jer sam otišla u prodavnicu
a niko nije znao gdje sam
tata je morao
kaišem da me opomene
da brine za mene
nek’ žulja do kostiju kol'ko hoće,
ali i to su uspomene
niko nije sposoban da razmišlja
o tragovima koje ostavlja
dok ga ne pogodi isti trag
ja nemam ožiljke
od onih batina
ali
svaki put
kad vidim da neko
obuva cipele
u predvorju
kao da mi jezik zarobe katancima
pomislim da se možda
neće vratiti
imam skoro 20 i još ne znam
kako čovjek živi sa rastancima
ljubavi
meni od takvih smrti
udno mesa
ostaje
trajna
rana
ali više ne zamiriše na slavsku trpezu
već na mulj i so
negdje iz samog
grla okeana
Posle odluke
da te ne bude
svaki put kad pogledam u plavo
padnu mi na pamet budalaštine
ti imaš tamne oči
dovoljno godina
i mnogo jače šake od mojih
ja imam vrhove kose koji brzo pucaju
i zbirku poezije koju neću objaviti nikada
ipak
volim kad su mi katastrofe
intimne s tvojom lagodnošću
pjena i korov su se sreli u sloju građenja tvojih tkiva
postoji parče zemlje koje ne posjećujem
ali me dira u nostalgiju
preko potiljka do skočnog zgloba
a najviše u karlici i ćoškovima kapaka
svaki put kad nešto moram da čistim
shvatim da se nikad ne peremo
ni kad voda samo curi preko butina
nedovoljno
za jačinu nekih susreta
figura upija vlagu rastanaka
smrdimo na sjećanja
svaki put kad prođe neki autobus
točkovi mi pregaze noge
u mojoj glavi
od onog dana
djelići pokretljivog
ne umiju da pojure naprijed
iz utjehe
kad se čekaju bitni datumi
i obilaze blistave uvale
zamislim da mi izgovaraš ime
i više ne mrzim svoj jezik i državu
te amo mi amor en forma de mar
stiskaš mi ramena
baš kad mi nebo pada na leđa
ja se budim i nemam te,
opet
za sva vremena
Marija Ivanović
Marija Ivanović, rođena 2002. godine iz Podgorice. Prva je godina studija na Filološkom fakultetu u Nikšiću, odsjek Srpski jezik i južnoslovenske književnosti. Poeziju zove svojom prvom ljubavlju, piše od osnovne škole, učestvovala je kako na lokalnim tako i na regionalnim literarnim takmičenjima. Trenutno radi na svojoj prvoj pjesničkoj zbirci.
