OCEANA
iz pupka vadiš kamenčiće najfinije
nezemaljske odbijam darove ne zaslužujem
svejedno me daruješ
svijet s mene
ispireš
morsku travu mjesto kose vraćaš mi
Srce
rukama opip
vid očima
nema više
užasa
strahova
kušnja je
nestala
melodije školjaka
u svim su mi opet porama
na leđima peraje
sa srebrnim
ljuskama
U NEKOJ KUTIJI
(Još uvijek ne znam kojoj)
oprosti mi što ovako brzo
i nespretno
kao i obično
od srca je
nasmiješi joj se
kad ju pronađeš u nekoj kutiji
još ne znam kojoj
ni koliko prstohvata želja
ni kako da iziđe
ni kuda da pođe
što ćeš s mašnom
što sa šljokicama
kako smo se šljokali po obrazima
cmokali
a tako to nisam volio
toliko smo si toga u životu čestitali
život
nasmiješi se
kada ugledaš
kako te poziva
a kažu da samo je priča
da samo priču priča
pođi
pođimo zajedno
pustimo da nas povede
valja ondje nam poći
ne pitaj kamo
ni kako
na istom smo putu
znam manje od tebe
samo se pretvaram
da već znadem koristiti krila
letjeti
tebi će siguran sam od prve uspjeti
to je kao s biciklom
plivanjem
i više nikada nećeš zaboraviti
a ja ću
ja ću za tobom
pa onda s tobom
zajedno
VOLIM TE
pamtim još nam priču vječno
borove iglice čitavim putem
i Sunce
nosim u džepu
tisuću jadranskih otoka
naših
što našli smo ih
našli se
ludice
nije to repertoar između svega
da ispuni prazan hod
udvoje
ne znam kako te pridobiti opet
osvojiti novi dan
da mi povjeruješ
još jednom
neposljednji
bezvremeni put
volim te
Goran Krapić
(Pjesme Oceana i Volim te objavljene su u časopisu Književna Rijeka – u četvrtome broju 2014. godine.)
