Mogu ja
Mogu ja
Sasvim lako
Da te oćutim
Kad najviše želim
Da govorim o tebi
Da u parčad
Pocijepam pjesme
I pisma
Za koja znam
Da nikad neće
Dospjeti u tvoje ruke
Mogu
Da više ne pišem
Za tebe
O tebi
Da mjesto
U mojima pjesmama
Dobiju
Suncem okupani pejzaži
I neka druga lica
Da ostavim (o)sjećanja
Negdje po strani
I pravim se
Kako me
U vezi tebe
Ne dotiče
Ništa
I kako
Na spomen tvog imena
Sve u meni
Ostaje posve mirno
Mogu
Da se pravim
Da te ne vidim
Svugdje
I u svemu
I da
Odmahujući glavom
Govorim
Kako te se ne sjetim
Baš nikad
Nikad
A zapravo
Ne poznajem dan
U kojem se
Bar jednom
Ne prošećeš
Bulevarom mojih misli
Mogu ja
Da na te zažmurim
I okrećem glavu
Na drugu stranu
Onog časa
Kad trebaš proći
Da se usiljeno smiješim
Da te poričem
I izmišljam
Neku novu istinu
Pred svima
Ja to mogu
Lahko je
Za druge
Ali
Šta da radim onda
Kada ostanem sama?
Mirisi
Ti mali, oku nevidljivi vragovi
Bivaju skriveni negdje u memoriji,
zarobljeni u prošlom vremenu
i svezani u najdubljim zabitima
nas samih.
I onda, iznenada,
kao da se otrgnu,
javljaju se u najmanje očekivanom času i okolnosti
te ruše svaki djelić realnosti.
Budu tu na tren, tek toliko da ih primijetim
a tako dugo ostajem poljuljana nostalgijom
i u svim trenucima koji slijede
nastavljam da čeznem za njima,
da ih neumorno tražim nosnicama
stvarajući samo jednu želju –
Onu za njihovim skorim povratkom.
Dozvoli mi
Dozvoli mi
Da budeš neko moj
Da ti dam svoje zvijezde
I pokažem galaksije
A zatim ih oslikam prstima
Na tvome licu
Vratu
I rukama
A dio njih zamrsim u tvoju kosu.
Ne kvari ritam
Mojih misli
Nemira
Želja
I koraka
Štaviše, ne pokušavaj.
Ne pokušavaj umiriti
Ovaj duh
Niti uzavrelu krv u mojim žilama
Dozvoli mi da te odvedem
Tamo
Daleko, daleko
U sebe
Dok ti prosipam
Neke drage
Neke
Samo moje riječi
Iz rukava
kao sam pijesak
I očekujem da i i meni
Isto daš.
Dozvoli me da te vodim;
Slijepo i poletno
Omađijano ko zna čime
Kao da ne znamo za jučer
Kao da ne znamo za sutra
Da te vodim planinama
Šumama
I rijekama
Bilo kud.
Da ti pričam neumorno
Da ti pričam mnogo
Da pijemo vino
I čitamo Jesenjina
Dok nad gradom lijeno pada mrak
Da plešemo uz Rundeka
I ležimo na travi
Da u tom času živimo
Samozatajni
Vječiti sanjari
Na krilima vjetra
Dopusti.
Dopusti mi
Da budem neko tvoj
Da zatvorim oči
I pred tobom odbacim
Sve oklope
A onaj ogrtač slobode
Čiste, gole slobode.
Dopusti mi
Da ti pružim ruke
Da uz tebe uistinu živim
I prihvati sve
Što ti dam.
Mejrema Vrana
