Negacija iz inboxa
Poštovani Adonis, Vaš rukopis
Moram pohvaliti što je prije svega pismen.
Nećete vjerovati šta nam sve stiže na mail.
Uz to je zanimljiv, stilski kompaktan, naslov – vrh.
Bez pretjerivanja, časna pionirska…
Ipak, moram da kažem
da ne zadovoljava naše standarde…
jer znate, mi ne izdajemo takve stvari
Nema publike, nije isplativo, nije dozvoljeno
Ne znamo, ne možemo, nije popularno…
Moramo računati Adonis
da je publika čula za vas…
Ali Google vas ne izbacuje
Vaše ime nigdje se ne pojavljuje
Ali rukopis je solidan, treba još malo rada
Duge rečenice, presijecite za boga miloga
Smanjite metafore, čitatelji žele intrigu
Puno dijaloga.
Malo riječi.
Nove redove.
Nešto sočno.
Kontroverzno.
Selidba
Ta daleka rodica nomadske porodice
Neprivlačna svima, njoj niko ne piše pjesme
Podsjeća me na pomorsku djelatnost, jer
Kao što se čovjek, podizanjem sidra, s kopna otisne
Tako se duh selidbom, bespovratno i surovo,
sa svog utočišta otkine.
Selidba je serijski ubica, nemilosrdna poput oluje,
nipošto romantična poput mornarske sudbine.
Duh mi bijaše raskomadan, poput hljeba u javnoj kuhinji,
Postao sam kao vjetar u ovoj koščatoj kotlini
Jedne sam se godine skrivao kod nje u krevetu
Sljedeće, nje više nije bilo, pa spavah na podu
Na dlakavoj spužvi od nekoliko centimetara
Treće se godine više i ne sjećam.
Zato, vjerovatno, nikada nisam razumio ljude
Koji zbog udaljenosti od svoga doma jednostavno
Polude.
Ali pamtim sve one sitnice što su me
Na tom dugom pohodu pratile.
Kržljavi kaktus koji mater drhtavom rukom podiže,
S njom se nekada rak sladio, i snagu joj gad iscrpio.
Bratovo blijedo lice s kaučem u naručju i
Graškama znoja što mu, dok psuje, čelo oblivaju
Ipak, selidbe nisu tragedije sudbine
Rekao bih da više nalikuju na Bildungsroman.
I dok tako rasparčan po odseljenim krajevima lebdim
Tražim komad zemlje,
parče luke, za parče mene,
Da se u nju ukotvim.
Putovanje
Snažni, opori miris autobusa me zapuhivao
Dok sam između redova sjedišta tražio svoje mjesto.
Vozači su trpali stvari u utrobu limene zvijeri
Koja je hropćući stajala mirno na vjetrovitoj stanici
I čekala novu odiseju cestovnim bespućima.
Mlada djevojka je sjedila u sjedištu do mog
Nijemo smo se pozdravili klimanjem glave i
Okrenuli gledanju na suprotne strane –
Ona kroz prozor, a ja na prolaz i sjedišta.
Ko još voli gledati u pravcu ljudi dok se
Gužvaju, sivih površina sjedišta i kesa za smeće.
Vratio sam pogled na prozor, a na njemu sam
Vidio obrise njenog lica, svjetlom stanice obasjano.
Uživao sam u ovim tihim nabojima elektriciteta
Koji bi zaiskrili kada bi nam se laktovi dodirnuli.
Nijema igra dodira i preko oka skrivenih pogleda
Postepeno nestaje i utapa se u zagušljivom okruženju.
Najednom smo zaspali i utonuli u vlastita razmišljanja,
Jer u mislima smo si kupili samo kartu u jednom smjeru.
Autobus je sjekao krivine kao Juan Pablo Montoya
U rekordnom vremenu je stizao do svoga cilja.
A na nepoznatoj stanici u nepoznatom gradu
Izašli smo iz autobusa i otišli svako na svoju stranu.
Ja lijevo, ona desno. Izgubili se u ovosvjetskoj gužvi
Kao putnici u potrazi za lijepim sjećanjima.
Adnan Bajrović
Iz zbirke Kosmičke šetnje tastaturom, Književna zadruga, 2021.
