Jelena Zlatar Gamberožić, Svijet je gladno mjesto, CeKaPe, Zagreb, 2022.
Iako se zbirka Svijet je gladno mjesto ne bi mogla žanrovski odrediti kao horor, ovo prozno djelo bremenito je zlokobnim svjetonazorom što ostavlja upečatljiv utisak zjapećih usta svijeta, iz čijeg mraka progovaraju likovi autorice Jelene Zlatar Gamberožić.
Ukoliko bismo pokušali napraviti poveznicu između likova zbirke Svijet je gladno mjesto, dalo bi se primijetiti da svaka od priča zatiče svog junaka/inju na ivici pritajene nevjerice u vlastiti život i vrijednosti kojih su se dotad pridržavali. Oslanjajući se na ovaj motiv, ključni sižejni mehanizam zbirke čini san – upotrijebljen kao metod raspleta gotovo svih priča, kao izvor istine ili pak motiv za iskrenost junacima/kinjama. Ukoliko je java nepovjerljiva i ispunjena latentno nasilnim prekidima u komunikaciji likova i svijeta, utoliko san nastoji pokazati naličje tih prekida, te proširiti ino značenje. To proširenje ne podrazumijeva nadu: ova zbirka već i samim naslovom sugerira izvjestan fatalizam, njeni likovi su često u stanju borbe čiji se trzaji na koncu pokazuju nejakim.
Način na koji san utiče na glavni tok radnje je više ili manje uspješno izveden u različitim pričama ove zbirke. Likovi su podređeni sižeu zavisnom od mehanizma sna, što ih čini pasivnim i samu njihovu priču osuđuje na često skroman značenjski domet. To je slučaj u pričama kao što su „Što se sada događa u vama?“ i „Ovisi o punjenju“. Iako se sa Tiborom, glavnim likom priče „Što se sada događa u vama?“, saživljavamo tokom njegovih posjeta terapeutu, te iako san i uspomena koji se pred kraj obznanjuju čine efektnu napuklinu u Tiborovoj rutini, na koncu priča ostavlja dojam nedorečenosti, tek pripreme za pomniju analizu pada svog junaka. Slično je i sa junakom druge spomenute priče, koji proživljava prekid ljubavne veze. Svjetovi ovih junaka ostaju u obrisima. San služi kao putokaz ka zatomljenim uspomenama, granice sna i jave su nedovoljno iskušane iako se njihov potencijal da naslutiti. Spomenuti skroman domet ima i naslovna priča zbirke, koja samu rečenicu „Svijet je gladno mjesto.“ uzima kao lajtmotiv, čije nam puno značenje junakinja/naratorka otkriva kroz svoju pripovijest. Iako uspijeva ostvariti efekt jeze i uspješno okarakterisati junakinju i njen pogled na svijet, ova priča se u prevelikoj mjeri oslanja na spomenutu rečenicu, koja postaje gotovo dosjetka, moto koji nažalost sužava lik junakinje i značenje same priče.
S druge strane, ova zbirka sadrži i nekolicinu priča u kojima je snom vođena narativna ustrojenost vrlo vješto izvedena, sa težnjom ka sižejskom i značenjskom usložnjavanju. Naprimjer, priča „Htio sam da ostanemo tako“ je u potpunosti uronjena u fokalizaciju junaka, čija nam fantazija gradi maketu života ukočenog idiličnim sjećanjima. Tu vidimo kako se, ne nužno san već prije sanjarenje, koristi kao moćno sredstvo karakterizacije lika, a čitateljska sužena perspektiva tjera na prihvatanje ove fokalizacije kao jedine postojeće, apsolutne.
Na ovom tragu vrijedi također istaknuti priču „Siguran sam da je tamo“, u kojoj san funkcioniše kao teritorij što glavnu junakinju spašava zaborava uslijed užasno bolne jave. Sjećanje joj je utrnulo od traume, a kroz san čitatelji slute obim njene izgubljenosti i poricanja. Ova priča dotiče se odnosa majke i kćeri, a njemu su također posvećene priče vrijedne spomena: „Mislim da nije došla“ i „Black Friday“. Obje pripovijesti se odlikuju svedenom i jezgrovitom analizom strahova i iz njih proizašlih eskapističkih opsesija, nedorečenih ali upravo stoga potentnih za kontekst sna; porodične i društvene uloge se propituju, od njih se junakinje nastoje odlijepiti ne bi li saznale da li su postale pretjerano zavisne od tih uloga, od svijeta koji ih vreba svojom glađu.
Ova, četvrta po redu zbirka priča Jelene Zlatar Gamberožić, snagu i kvalitet duguje onim pričama koje se potpuno prepuštaju inim junacima, čiji raznoliki porivi iskušavaju narativni mehanizam sna, često izložen predvidljivosti. Svijet je gladno mjesto propituje razloge nastanka ili pak kvasanja bedema intimnih svjetova svojih junaka. Od tih zidova ne čini tragediju, već njihovo zdanje otkriva kao poznatu nam, dobro uštimanu i zapravo sablasnu, svakodnevicu.
Lamija Milišić
