Već u pet i trideset poslepodne, kada si izašao iz gradskog autobusa, bio si pijan. Od pola tri sedeo si sa društvom, mutnog pogleda i ćutljiv, u kafani ušuškanoj negde među zgradama donjeg Dorćola, u ćošku sale koja se osećala na alkohol, duvan i znoj. Pogledao si na svom satu naprslog stakla i izguljene narukvice koliko je časova i brzo izračunao da je pre skoro puna tri sata trebalo da budeš kod kuće i da će te ta tri sata, tokom kojih si svoje teget odelo i košulju (jednom davno belu, čija te je ta svetla prošlost ipak gnjavila) držao potopljenima u kafanskom dimu, odati pred ženom. Verovatno ćete se opet posvađati.
PROZA
Budim se ravna i slušam vjetar. Jutros nema galebova. Petar nije noćas došao kući. Osjećala sam i noću da ga nema i to mi je prijalo. U tijelu ne osjećam nikakvu promjenu ni bol. Čak su mi i grudi još tvrde. Materiji treba dosta vremena. Sretna sam što sam opet sama u ovom tijelu. Žao mi je naravno duše koju sam tako istjerala iz sebe, ali nije moglo biti drugačije. Makar to bio grijeh, nisam bila spremna dovesti ju na Zemlju među ove ljude. Bolje joj je s krilima.
U gluvo doba podmukle septembarske noći, pod blijedim izvorom svjetlosti sa neba, hodala je tiho. Odveć poznatom šumskom stazom, uz vjernog prijatelja, koračala je sve dublje u tamu. Isprepletane grane poslužiše kao instument gospodinu vjetru. Uz tihu noćnu muziku, ona je tragala.