Subota, 11. jul
Milanu se činilo da nikada nije bio bliže nebu. Nije uživao na vidikovcu, ni stajao na skeli kakve novogradnje, a ipak je osećao kako ga jedan oblak dodiruje po ramenu. Više ga nije bolelo i ležao je mirno, dok su se u dubini pod njim skupljali radoznalci.
U gluvo doba podmukle septembarske noći, pod blijedim izvorom svjetlosti sa neba, hodala je tiho. Odveć poznatom šumskom stazom, uz vjernog prijatelja, koračala je sve dublje u tamu. Isprepletane grane poslužiše kao instument gospodinu vjetru. Uz tihu noćnu muziku, ona je tragala.
Tramvaji ne voze pa hodam po sredini pruge kao kauboj. Šljunak je oštar, neugodan, osjećam kako mi probija potplate cipela i zabija se u kosti stopala. Kada mi dosadi, premjestim se na tračnice pa balansiram na čeličnoj gredi, kao cirkusant. Šine su previše udaljene da bi se moglo skakati s jedne na drugu, što me žalosti, ali ipak ću pokušati. Padnem li i napravim od sebe klauna, nitko mi se neće narugati.
Ptice koje glume da su mrtve, ne mogu biti vrapci, kolibri i senice, nego masivne, trapave ptice prijatnog osmeha. Psi saučesnici su jednako nespretni, ali mršavi, s pozamašnim, mekanim šapama. Oni ih neće odati. Čobani koji su gađali ptice ne umeju da se smeju. Ipak su, nekako, svi zadovoljni. Priča nadalje ostaje nejasna. Tek srce udara kao minijaturni doboš.