kazivanje prijezira u potiljak,
u tebi prosijava osip crkvenog zvona,
naseljava te vriskom osmrtnice izvan kože,
koti srodnu glad vremena
i prokletstva proživljenih tragedija.
shekhinah!
čelo širi ničije i trgove krvlju zelene.
čije zdravice višlje kariraju boga?
čija su koljena?
u jednoj od šest kućica.
sjedim pred beživotnim stihom.
zagledana u izgovore jednake kroju
sadašnjosti za žilet,
punim nekad podlakticom ljeta,
dugokosim tragovima smisla,
vučjom čakrom do obraza stropa.
dok uzvraćam, netremice, torzom predodžbi o sebi,
toj klizavoj kaljuži na ušću besmisla,
nabadam se izvan hujanja svoje nazočnosti.
postav je bio bezbolan.
a sad, nema se Što (si mi ti?)
dogoditi nakon praska pola glave kemonolomom.
važenja zlatim vaktom uglja
u paru dugova za vlasi i relikvije,
paragraf i dokolicu, ovoje i akt.
potajice se kletvom struže sunce s kosti.
kopijom oštrog zvuka tabana u borama
pogospođenih supstancom drugog imena
za umiljatost restorana obolijevam
metaforu rafaliti ih.
primjećuje li se u preslagivanju
svjetlosti truljenje mog odsustva?
dvije tisuće i trinaest nebodera o štriku
u jednom treptaju pažljivog prosikanja
još se ljuljaju uvodom kojim ću,
sluti!
dorasti tat-u zemlje
ukroćenoj u središtu milimetrom krede.
bogalj (mem) vidi genitalije.
mi osmi padež na torti.
p u u u
biti do besvijesti.
Eve Zmajevska
Iz ciklusa pjesama Do koljena, uz koje je Eve Zmajevska objavila i seriju pripadajućih kratkih videa kao ekranizaciju svojih stihova.
Tišina
Tijelo
Moje tijelo je drugačije
od svakog drugog tijela
sjecište točki i zareza
mojih tebi i tvojih meni
Moje tijelo je koštica marelice
koja liječi karcinom
na tvojem zabrinutom duhu
Naša tijela su gipka u istom jeziku
skoro razumiju
što ono drugo ne razumije
kad samo šuti
i savija se prema dubokom pupku
Tvoje tijelo je isto
kao i svako drugo tijelo
jer je drugačije od mog
ponavljaš za mnom
dok slatki sok teče niz vrat
Zubobolja
Volim te jer si čovjek
koji sam sebi kaže
koju će ženu voljeti za obraz
a koju u dušu
Ti nikada nisi rekao da ju nemaš
samo si eto tako melankoličan
jer uopće postoji tako nešto kao zubobolja
Melankolija zvuči
kao kamen
na svim tim zaljubljenim dušama
Melankolija je oko kad sam
otišla stručnjaku za tugu
a ti si nakostriješen
čekao s druge strane žice
da čuješ jesam li živa
i bole li me sada zubi
Kad se vratim
sada više nikad cijela
pojest ćemo što ostane na onom drugom
nakon što duše kažu da je bilo dosta
Vole više
pa se povuku
ali zapravo vole najviše
Samo smo mi rekli da se moramo voljeti
Ž-A-O-K
Kažeš da mi je koža ljubazna
Ljubazno te pozdravila iz tramvaja
u smjeru velikog okretišta
Ja ne znam što to znači
Gledam svoju kožu
tako ljubaznu
i mene zauzvrat gleda moja koža
još ljubazniju
u svakom njezinom madežu
Zaboravila sam kako se piše
riječ koža
suglasnik
crtica
samoglasnik
dubina
Samoglasnici su opasna pojava
kad se stave na kraj riječi
Opasno su se uplašili
što bi rekao o njima
da se i oni okrenu
naglavačke preko oblog trbuha
na svoje sitne ruke
Slova su se pomiješala
da ih više ne možeš pročitati
dok se oko tebe okreću
prazna vozila
iz nekih stranih krajeva
s još stranijim pismom
Moja koža je postala
mlada emancipirana žena
sa svojim znakovima
Daleki rod
Odrasla sam pred njezinim očima
ekscentričnim govorom
susjede koja kaže da smo daleki rod
U okomitom članku lakta
nas je pomaknulo
hladno godišnje doba
kad se nisu rađale lijepe kćeri
Ja sam mogla biti njezina kćer
ali nisam
mi smo ipak samo daleki rod
Moj vrat se izdužio
a pluća postala rastezljiva
za vrlo ekscentrične rečenice
s malo dodirnih točaka
Ni ona nije rekla da odlazi
Otišla je u gluho doba noći
i poslala grupno pismo
svakom dalekom rodu